facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Kolovoz 2009
Format Albumi
Vrsta Soundtrack
Dodano Ponedjeljak, 21 Ožujak 2011
Žanr Soundtrack
Length 37:08
Broj diskova 1
Edition date Kolovoz 2009
Država SAD
Etiketa Warner Bros / WEA
Edition details Producenti: Lawrence Bender, Pilar Savone i Holly Adams. Izvršni producent: Quentin Tarantino. Datum objave: 18.08.2009.
Tags

Review

Svima onima koji su bar malo upoznati s radovima Quentina Tarantina unaprijed je jasno da nikad ne mogu baš biti sigurni što da očekuju od njegovih filmova. Jedino što mogu očekivati jest da će dobiti nešto neočekivano i ekscentrično. Isto vrijedi i za pripadne soundtrackove. Više nego bilo koji njegov dosadašnji soundtrack, Inglourious Basterds će vam se činiti potpuno besmislenim prije nego što odgledate film ali se nakon toga priča mijenja. Ono što vam se prije činilo nepovezanim i nelogičnim postepeno dobiva vezu i smisao, i svaka stvar sa ovoga soundtracka gotovo savršeno se uklapa u uvrnutu slagalicu koja u konačnici čini Tarantinov film. Međutim, budite unaprijed upozoreni: mogli bi biti vrlo razočarani i frustrirani ako bacite uho, a ne bacite i oko.

Iako ga mnogi najavljuju kao film o Drugome svjetskome ratu, zaboravljaju istaknuti da se radi o Drugome svjetskome ratu iz perspektive Quentina Tarantina i njegove bujne mašte. Zbog toga bi točnije bilo reći da se radi o filmu o Drugome svjetskome ratu u nekom paralelnom, alternativnom svemiru, budući da je priča minimalno bazirana na stvarnim povijesnim događajima i činjenicama - jedino što odgovara stvarnosti jesu vrijeme i mjesto radnje i nekoliko ključnih negativnih povijesnih ličnosti. Sve ostalo Tarantinova je fantazija o ranijem, drukčijem završetku toga rata i priča o višestrukim, u stvarnosti malo vjerojatnim osvetama povezanim nitima sudbinskih slučajnosti, sa tipično tarantinovskim urnebesnim dijalozima, zapletima i raspletima kojih se normalan čovjek jednostavno ne može dosjetiti. Konačni rezultat je crnjak (ali stvarno crnjak, samo da znate) akcijska komedija koja je u potpunosti podijelila filmsku kritiku. Dio kritičara uvjeren je da se radi o genijalnom ostvarenju, a sudeći po uspjehu filma na cannneskom filmskom festivalu i na tek održanoj dodjeli Golden Globe nagrada, sigurno će pasti i par nominacija za Oscara. Dio pak ostaje vrlo rezerviran, dovodeći u pitanje gotovo svaki aspekt ovoga filma - od morala do režije. Osobno sam mišljenja da je Tarantino na vrlo impresivan i kreativan način uspio spojiti stvarnost i maštu i napraviti zabavan film o nečemu što nije nimalo zabavno, a da pritom nigdje nije prešao granicu dobroga ukusa, savršeno svjestan da je na teritoriju po kojem se mora hodati kao po jajima i da se na svakome koraku nekome može stati na vrlo bolan žulj, usput postavljajući par vrlo intrigantnih pitanja i teorija.

Sam soundtrack refleksija je Tarantinovih inspiracija - po njegovom vlastitom priznanju to su ovoga puta bili "euro war" filmovi, možda poznatiji pod nazivima "macaroni war" i "macaroni combat" filmovi, podžanr u vrlo uskoj vezi sa talijanskim spaghetti westernom, s kojim je osim talijanskog jezika i talijanskih režisera i glumaca često dijelio i tematiku, niskobudžetnu produkciju te naglašeno nasilne scene. Tarantino poveznicu nalazi u činjenici, kako sam kaže, da je: Europa toga vremena, posebno za Židove, ali općenito Europa toga vremena bila poput spaghetti western svijeta, život nije vrijedio mnogo, mogao si umrijeti na svakome koraku. Ennio Morricone je stoga i više nego logičan izbor za zvučnu podlogu i zastupljen je na soundtracku sa čak četiri instrumentalna djela, od kojih je najimpresivnije The Verdict (Dopo La Condanna), sa ispreplitanjima španjolske gitare i trube, i nekoliko vrlo prepoznatljivih tonova iz Beethowenove Für Elise koji iskaču u više navrata i u tom okruženju dobivaju pomalo stravičan prizvuk. Ta su instrumentalna djela, kao i sve ostale stvari na soundtracku, već iskorištena u vrlo opskurnim filmovima iz '60-tih i '70-tih, za koje su vjerojatno čuli samo oni najfanatičniji filmofili.

Inglourious Basterds - plakat
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)

Cijelom spaghetti western ugođaju pridonose i Charles Bernstein i Gianni Ferrio sa naslovnim temama iz filmova White Lightning (1968.) i One Silver Dollar, u originalu Un Dollaro Bucato (1965.). Dio soundtracka zauzimaju pjesme koje kao da su ispale iz nekog jukeboxa u nacističkoj Njemačkoj ili pak nekoj okupiranoj europskoj zemlji. Posebno se ističu dva njemačka naslova, prvi od kojih je Davon geht die Welt nicht unter, švedske glumice i pjevačice Zarah Leander, koja je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata snimala filmove za UFA, državni filmski studio nacističke Njemačke, zbog čega si je priskrbila pridjev kontroverzne. Osim nje, tu su i ljubimci njemačke kinematografije '30-tih godina, Lilian Harvey i Willy Fritsch, koji su zajedno snimili čak jedanaest filmova i u to doba bili prozvani parom iz snova.

Ne mogu si pomoći, a da ne zamišljam mademoiselle Edith kako na klaviru izvodi nešto vrlo slično ovome dok si pijani njemački oficiri trpaju sir u uši u francuskom kafiću iz popularne serije Allo 'Allo!, vrlo sličnom onom kojeg je Tarantino iskoristio kao jednu od lokacija u filmu. Usred sve te opskurije izvučene iz sad već daleke prošlosti Tarantino odjednom baca pravu bombu – ne možete ne biti šokirani kad iz zvučnika zapraši Bowiejeva Cat People (Putting Out Fire), prava čistokrvna rock stvar, sa bubnjevima, žestokim gitarskim rifom i Bowiejem u svojim najdubljim tonovima praćenim ženskim zborom. Ono što opravdava ovaj izbor koji je u potpunoj suprotnosti sa kompletnim soundtrackom jest činjenica da je pjesma apsolutno fenomenalno iskorištena u filmu, u scenama koje su pravi primjer korištenja glazbe kao integralnog dijela filma. Vrijeme će reći svoje, ali mislim da je tako skladan spoj glazbe i slike gotovo jedinstvena pojava u kinematografiji – dok se Bowie dere I've been putting out fire with gasoline, svi glavni likovi čine upravo to u samome klimaksu filma – tri grupacije se istovremeno spremaju zapucati, zapaliti i eksplozivom dignuti u zrak Hitlera, Goebbelsa, Göringa, Bormanna i ostatak njemačkog vodstva okupljenog na imaginarnoj premijeri propagandnog filma u malom kinu u Parizu, i time istovremeno završiti rat i izvršiti svoje osobne osvete.

Kao i sve ploče koje su pratile njegove filmove dosad, i soundtrack za Inglourious Basterds potvrđuje da je Tarantino jedan od onih redatelja koji glazbi posvećuje izuzetnu pažnju. Također, čini se da i u svojoj glavi i u svojoj glazbenoj kolekciji ima impresivnu, nepresušnu, enciklopedijsku količinu materijala koji mu je na raspolaganju kada svojim filmovima pomoću glazbe želi dodati još jednu dimenziju. Ipak, većina tog materijala, koliko god pristajala filmovima, toliko je odmaknuta od nekakvih glavnih glazbenih strujanja, kako prošlih, tako i današnjih vremena, da za većinu publike, moram priznati i za mene, jednostavno predstavlja ogroman izazov i iziskuje mnogo uloženog vremena da bi se pohvatali čak i samo neki najosnovniji konci njegovih ideja. Stoga, kad Tarantino kaže: Na soundtrack gledam kao na neku vrstu osobnog mix-tapea kojeg spremam za vas, ovoga puta malo i laže. Nije ga spremio baš za svih nas, spremio ga je prvenstveno za sebe i za vrlo malobrojan krug filmofila i ljubitelja filmske glazbe koji su voljni prekopavati filmsku prošlost i otkrivati pozadinu cijele priče koju soundtrackom želi ispričati. Nama ostalima preostaje da pokušamo bar donekle shvatiti što je pjesnik htio reći i da vrtimo Cat People do besvijesti.
 

Danaja Glavičić

Hits 688
Harry Potter and the Half-Blood Prince « Harry Potter and the Half-Blood Prince Razni izvođači Albumi Kronologija 30 godina kasnije: Sedmorica veličanstvenih » 30 godina kasnije: Sedmorica veličanstvenih

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42