facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Feral Roots

Bookmark

Data

Released Siječanj 2019
Format Albumi
Vrsta Blues rock / Hard rock / American Trad Rock
Dodano Četvrtak, 01 Kolovoz 2019
Žanr Rock
Length 46:57
Broj diskova 1
Edition date Siječanj 2019
Država Europa
Etiketa Atlantic
Catalog Number 7567-86555-4
Edition details objavljeno: 25.1.2019.; producent: Dave Cobb
Tags Atlantic Dave Cobb Rival Sons

Review

Gotovo proročanske riječi izašle su daleke 1979. godine iz usta jedne zaista kvalificirane osobe. On se zove Neil Young, pjesma „Hey Hey My My“ ,a stih je „Rock and Roll will never die“

Proteklo je mnogo vremena i protagonista koji su na svojim leđima nosili breme tih riječi, bilo je mnogo derivacija, mnogo stranputica koje su polako ali sigurno skretale glavni tok bujice zvane rock ' n' roll razvodnjavajući ga poput lošeg gemišta.

Mnogi će se sa sjetom podsjetiti latinske uzrečice „O tempora o mores“. Vjeru u ta vremena i običaje polako ali sigurno vraćaju neka nova, mlada imena koja su u doba nastanka tog glazbenog „big banga“ još bila u pelenama. Zvuk tih vremena ipak se nije izgubio, jer kako izgubiti ono što je nekad zapisano.

Jedno od takvih imena koja evociraju i glorificiraju uspomene na to doba je američki bend, za kojeg, iskreno rečeno, prije nisam čuo. Zovu se Rival Sons, dolaze iz Long Beacha,California. Klasična je to rock trojka pojačana vokalom: Jay Buchanan (vokal); Scott Holiday (gitara); Michael Miley (bubnjevi) i Dave Beste (bas). Osnovani su 2009 godine, uspješno djelovanje potvrdili su kroz 2016 i 2017 godine kao suport na turneji velikana ovog žanra - Black Sabbath. Bolju referencu nisu mogli pronaći.

Predmet recenzije je njihov šesti album „Feral Roots“ izdan u veljači ove godine. Ako se slažete da je rock 'n' roll zgodna mješavina R&B, soula i countrya onda sve to uz prefiks hard možete pronaći na ovom albumu prepunom raznovrsnog materijala koji nikad ne predstavlja puko prangijanje, stvaranje galame bez ikakvog smisla. Da, Rival Sonsi su glasni, jer to tako i treba biti, njihove glazbene priče nikada ne prelazi u nepodnošljivu buku, nećete na ovom albumu pronaći nikakvog glazbenog fotoshopa, sve je izvorno i izravno odsvirano. Rekao bih klasičan rock sa mnogo upečatljivih i iskrenih momenata. Njihov zreli stav u svakom trenutku dokazuje da su odavno prošli inicijalne glazbene instrukcije.

Materijal ima dinamiku, snagu, potrebnu melodiku, odličnu produkciju, pokoji sveži riff (Too Bad“), budi iskrenu radoznalost otkrivanja sljedećih kompozicija. Pametna je to sinergija žestica („Electric Man“ iako riff malo „daje“ na „Pictures Of Matshstick Man“ bez negativnih konotacija, zatim „Back in the Woods“) pomiješanih s apaurinima ( sjajne balade poput „All Directions“ koja posjeduje zaista pamtljiv razvoj melodije). Dašak soul atmosfere iz tipične Afričkoameričke crkve, koji ujedno može poslužiti kao otvoreni poziv na zborsko stadionsko pjevanje, možemo pronaći u „Shooting Stars“. Malenu (makar meni ) paralelu sa sjajnim Islanđanima iz benda Kaleo, kako atmosferski, instrumentalno, a naročito vokalno mogu pronaći u odličnoj „Do Your Worse“. Ne znam jesu li momci slušali CCR, ali me gitara u „Stood By Me“ neodoljivo podsjeća na „I Heard it Trough the Grapevine“ (opet bez negativnih primisli). Negdje između žestine i smirenja poput dobrog katalizatora smjestila se odlična „End of Forever“.

Poželjno je istinu izvući na svijetlo dana. U slučaju Rival Sonsa ona bi se mogla svesti na činjenicu da zastupljeni materijal nije odškrinuo vrata kojima bi ovaj glazbeni stil odlepršao u neistraženom smjeru, jer ruku na srce odavno je poznata matrica hard rock glazbe. Da bi ona bila poštivana treba biti apsolutno iskrena, vjerodostojna i dobro odsvirana. Upravo sve to su napravili Rival Sonsi na ovom zaista dobro izbalansiranom albumu koji me pomalo svojim sadržajem podsjeća na prvijenac Bad Company, dok vokal Jaya Buchanana slobodno mogu usporediti sa Paul Rodgersovim, čiji je nadimak (ne bez osnova) The Voice. Snažan i čist vokal koji se ne libi otići u gornje lage i koji ima velike zasluge za uspjeh benda.

Vidljive su lagane konotacije i na grupu Free, kao i na velikane ovakvog izričaja (makar iz prve faze djelovanja) Led Zeppelin.

Ukratko ovaj album nije baš „Imperial Joy“ (jedna od pjesama s albuma) kao što su to bili hard rock klasici, ali nije ni tako daleko. Vrijedi mu posvetiti vremena i to opetovano.

Prema reakcijama onih ljudi koji su ih slušali u živo, kao i zbog njihovog glazbenog kataloga već se stvara atmosfera ustoličenja ovog benda na vodeće pozicije među novim imenima. Naredno vrijeme će pokazati hoće li njihova glazba biti lišena autentične inspiracije.

I da, Rival Sons su mi puno ozbiljniji, rekao bih i kvalitetniji od „novovalne“ senzacije sličnog afiniteta – Grete Van Fleet.

I siguran sam da u živo zvuče vraški dobro.

Đorđe Škarica

Hits 188

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42