facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Sally Can't Dance


Bookmark

Data

Released Kolovoz 1974
Format Albumi
Vrsta Hard rock / Rock and roll / Contemporary Pop/Rock / Album Rock / Proto-Punk
Dodano Četvrtak, 21 Veljača 2019
Žanr Rock
Length 32:58
Broj diskova 1
Edition date Kolovoz 1983
Država Europa
Etiketa RCA / BMG
Catalog Number 07863 69383-2
Edition details objavljeno: 1.8.1974.; producenti: Steve Katz i Lou Reed; snimano: od 18. ožujka do 26. travnja 1974. u Electric Lady Studios, Greenwich Village, New York, SAD
Tags RCA BMG Lou Reed Steve Katz

Review

Vjerojatno je teško nastaviti solo karijeru, ako si prije toga svirao s nekim antologijskim bendom kao što je bio slučaj s Lou Reedom. Nakon što je napustio grupu „Velvet Underground“, snimio je vrlo dobar prvijenac, koji se poprilično oslanjao na obrade pjesama Velveta, zatim odličan i komercijalni „Transformer“ (s jakim producentima i suradnicima Davidom Bowiejem i Mickom Ronsonom) te podcijenjen i neshvaćen konceptualan album „Berlin“ u odličnoj produkciji Boba Ezrina. Uslijedio je Reedov četvrti i (ispod)prosječan studijski album „Sally Can't Dance“. Album je po prvi put u cijelosti snimljen u SAD-u i na njemu se konačno nalazi osam pjesama koje nemaju nikakve veze s onim što je Lou ranije radio s Velvetima.

Pjevački gledano, Lou je ovdje napustio svoj tipičan narativni stil i pokušao maksimalno izvući melodiju, naravno u okviru svojih vokalnih mogućnosti. Instrumente i aranžmane prepustio je profesionalnim studijskim glazbenicima: gitare su svirali Danny Weiss i Doug Bartenfeld, a ritam sekciju činili su basist Prakash John i bubnjar Pentti "Whitey" Glan. Bitno obilježje albumu dale su brass-linije (saksofoni i trubači) koje su aranžirali Lew Soloff i Martin Sheller, te brojni prateći vokali. Koproducent albuma bio je Steve Katz, poznat kao član grupe „Blood, Sweat & Tears“. Također nije slučajno da je glavni tehničar zvuka na albumu bio Robin Mayhew, zadužen za suradnju s Bowiejem u vrijeme Ziggya Stardusta, jer cijeli album djeluje kao neki pokušaj ulaska Lou Reeda u glam-rock vode.

Album otvara „Ride Sally Ride“ čiji tekst neopterećeno upućuje na opušteni tulum s melodijom na glasoviru, pratećim vokalima i Sally koja ima „srce od leda“. Klavir svira Michael Fonfara koji će s Reedom surađivati do kraja sedamdesetih. „Animal Language“ melodijom je vesela pjesma koja je u gruboj kontradikciji s tužnim tekstom i nesretnim opisima zlostavljanja životinja od strane susjeda koji nisu imali razumijevanja za ljubimce gospođica Riley i Murphy. „Baby Face“ laganija je pjesma, možda nastavak priče s albuma „Berlin“, jer se ponovno spominje Jim, droga i nepravedna raspodjela narkotika. U pjesmi „N. Y. Stars“ Lou se izruguje „četvero-razrednim imitatorima“ koji su ga pokušali isprovocirati oponašanjem njegova stila. U pjesmi „Kill Your Sons“ govori o roditeljima koji su strpali vlastitog sina u mentalnu bolnicu tijekom tinejdžerskih godina i tamo ga liječili elektrošokovima. „Ennui“ je sentimentalna pjesma prepuna slika o prolaznosti života, propalim ljubavima i prosječnosti, a instrumentalno je pitka i bogato aranžirana. Naslovna pjesma „Sally Can't Dance“, opisuje jutro nakon duge noći i teškog tulumarenja. Tekst je okrutno stvaran prikaz izblijedjele zvijezde uvele ljepote za koju neki smatraju da je glumica Edie Sedgwick, bivša muza poznatog Andyja Warhola, a drugi da se možda jednostavno opisuje način života krajem šezdesetih u East Villageu na Manhattanu, gdje se redovito uzimao „speed“ na bezbrojnim tulumima. Posljednja pjesma na albumu „Billy“ govori o školskom prijatelju koji je imao bolje ocjene u školi i normalnije ambicije nego što ih je imao Lou sam. Zanimljivo je da na toj pjesmi akustičnu gitaru svira sam Lou, saksofon Paul Fleisher, a bas Doug Yule, stari kolega i multiinstrumentalist iz Velvet Undergrounda.

Omotnicu za album napravio je Mick Rock, poznati britanski fotograf s početka sedamdesetih, koji je napravio i omot za raniji album „Transformer“. Na omotu možemo vidjeti Lou Reeda žute kose, sa sebi svojstvenim tamnim naočalama, podignuta ovratnika i nakrivljene glave, u pozi tipičnijoj za Andy Warhola ili Davida Bowieja, uokviren u crven krug s natpisom imena albuma u nekom western-stilu.

Mogli bismo zaključiti da ovaj album predstavlja kreativan pad Lou Reeda u odnosu na njegove albume prethodnike, te da ga nije spasila niti bogata produkcija. Čini se da je Lou tražeći promjenu svoga glazbenog izričaja nevješto upao u zamku oponašanja glazbenika kojima je on sam bio uzor tijekom svog „Velvet Underground“ razdoblja.

Ivan Dukić

Hits 271
Berlin « Berlin Lou Reed Albumi Kronologija Berlin - Live at St. Ann's Warehouse » Berlin - Live at St. Ann's Warehouse

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42