Review
Rag'n'Bone Man glazbeni je projekt Rory Grahama, mladog glazbenika iz East Sussexa. Odrastao na blues glazbi, njegov glazbeni put je sasvim neobičan. Svoju karijeru započeo je s 15 godina kao mladi reper pod imenom Rag'n'Bonez svom u rodnome gradu, kako bi s vremenom ispekao zanat te objavio svoj album prvi vijenac. Zamijećen gotovo instantno od strane British Awards, sa svojim prvim ostvarenjem Human uspijeva u 2017. godini osvojiti prestižni Critics Choice Awards. Afirmira se time kao mlada nada u usponu, a spomenuti album nalazimo na samim top ljestvicama slušanosti i prodaje u UK-u. Zanimljiva je činjenica da njegova standardna verzija broji dvanaest pjesama, a ona deluxe se može pohvaliti s njih devetnaest. Ukupno vrijeme trajanja ekskluzivne verzije albuma tako doseže 65 minuta, a u njegovu dublju analizu ulazimo u nastavku.
Centralni korpus Human čvrsto je građen oko vokala samog Rorya Grahama. Već istoimeni singl s albuma ovu izjavu potvrđuje, a donosi blend različitih utjecaja; od bluesa preko hip hopa te eksperimentalnih beatova. Prati ga u stopu Skin, instant hit koji svojim zaraznim hookom It was almost love udara snažno poput kamiona. Miješanjem eksperimentalnih beatova s pop utjecajima, uz periodično korištenje back vokala koji su nošeni valovima nesuzdržane emocije od strane samog Grahama, na samome početku ostavlja duboku impresiju. U njegovom nastavku nalazimo Be The Man koja unosi snažne hip hop utjecaje u zvuk albuma, a komplementira se s mračnijom The Fire. Upravo ona donosi najbolje od onoga što deluxe izdanje može ponuditi, igrajući na provjerenu kombinaciju vodećih vokala te impresivno aranžirane pozadine što je oko njega sagrađena. Grace nas posljedično uvodi u klasičniju stranu Human, gdje do istinskog izražaja dolazi Grahamova vokalna snaga te raspon. Aranžirana na klaviru, svojim lyricsima čvrsto povezuje autora s mjestom i okruženjem gdje je odrastao. Sličnu poveznicu možemo napraviti i na Ego, koju nalazimo kao dinamičnu pjesmu što donosi jazz utjecaje, ostvarene kroz zvuk saksofona što se u pravim trenucima javlja iz pozadine, a koji se stapa s vokalima. Najbolji pokazatelj već spomenutih vokalnih sposobnosti te sirove strasti što se provlače kroz pjesme nalazimo u Die Easy, akapela ostvarenju koje će kod slušatelja invocirati sliku vremena kada se u zadimljenim kafićima nakon jednog pića previše pjevao blues.
Time se zaokružuje dojam centralnog dijela albuma, a u nastavku vrijedi izdvojiti van gore spomenutih još nekolicinu pjesama s deluxe edicije. Tako se Fade To Nothing očituje kao plesni broj uz pozadinski ženski zbor koji kompletira već catchy ritam te upbeat vokal, dok Lay My Body Down nastupa kao svojevrsna balada uz gloomy zvukove klavira. Naposljetku dolazi Wolves, koji korištenjem bubnjeva radi postizanja dodatne dubine te zavijanjem vukova iz pozadine sasvim prigodno zaokružuje dojam cijelog albuma. Možemo stoga slobodno reći da je ukupan dojam Human sasvim pozitivan, ponajviše jer očituje idealnu kombinaciju odlične produkcije i sirovog talenta. Bilježeći sveukupno devetnaest pjesama, za potpuno iskustvo potrebna je deluxe verzija albuma, pri čemu će se svaka dodatna kuna uložena sasvim sigurno isplatiti višestruko.
Branimir Hrženjak
