The Resistance

Review

Peti album Musea, The Resistance, njihov je najozbiljniji i najslojevitiji rad do sada. Iako je predvidljiv i možda manje žestok od prethodnog, svejedno je dokaz odrastanja jednog benda za koji se može reći da je trenutno među najboljima na svijetu, a tek će nadolazeća desetljeća i neke nove 'rock enciklopedije' definirati njihovu vrijednost.

Frontman Matt Bellamy još je odavno poznat kao zagovarač teorija zavjere. Za terorističke napade ne krivi teroriste nego kakve sile iz sjene, a još je 2000. godine u jednom intervjuu rekao kako vjeruje u izvanzemaljce i njihov utjecaj na našu civilizaciju. Na ovom albumu, Bellamy se upustio u Orwellovu 1984. kao izvor inspiracije, stoga je i takav naziv albuma – Otpor. Muse su pozitivci, slušatelji su njihovi saveznici, a svjetski velmože su lutkari s koncima koji žele upravljati s nama. 

Album počinje sa pjesmom Uprising, ujedno i najnormalnijom rock pjesmom ovdje, jer ostatak kreće u eksperimentiranje i harmonije. Uprising počinje sa debelom bas linijom, na što se samo nižu synthovi, riff i 'mi protiv njih' tekst:They will not force us, They will stop degrading us, They will not control us, We will be victorious (So come on).

Resistance je već malo blaža stvar i više odgovara cijelom ugođaju albuma. Fino posloženi bubnjevi, klavir i harmonični vokali ono je što Muse čini prepoznatljivima. Love is our resistance kaže ova pjesma, i kao da vas poziva da zaboravite mrziteljstvo i utopite se u glazbi. Tekst je inspiriran Orwellom, tičnije ljubavi između likova Winstona i Julie iz 1984. – u svijetu u kojem su svi pod kontrolom, ljubav je otpor.

Undisclosed Desires već ide u eksperimentiranje, sa produkcijom koja bi mogla proći i kod R&B izvođača. Međutim, nakon toga odmah kreće megalomanija koju prosječan slušatelj Muse-a očekuje – United States of Euroasia bombastična je himna 'svijeta jedne nacije', prolazeći preko klasičnog rocka, balkanskih i istočnjačkih utjecaja, da bi čitava stvar završila sa Chopinovim Nocturnom u e-molu, zvukom djece koja se igraju, te ih na kraju prekinu nadolazeći vojni avioni. 

Guiding Light u prvih par sekundi otvara beat koji neodoljivo podsjeća na synth-pop klasik Vienna od Ultravoxa, ali daleko od toga da Muse kradu. Kao i kod većine pjesama na ovom albumu, osjeti se odakle Muse crpe inspiraciju, ali i dalje ostaju originalni. Još jedna himnička pjesma, sa gitarom koje se ne bi posramio ni Brian May. 

Unnatural Selection je najbliže što Muse idu u metal smjeru na ovom albumu, uz poruku da živimo u društvu laži gdje oni koji dobro prolaze ne žive lagodno zbog sposobnosti, nego zbog nepravedne i neprirodne selekcije: They'll laugh as they watch us fall, The lucky don't care at all, No chance for fate, It's unnatural selection, I want the truth.

I Belong to You/Mon cœur s’ouvre à ta voix još je jedna pjesma u kojoj bend puca na veliko, uz pratjnu klavira i ulomak iz opere Samson i Dalila. Na kraju svega, The Resistance završava grandioznom skladbom Exogenesis u tri dijela, sa elementima simfonije, opere i klavirskog koncerta.

Prerano je zaključiti je li The Resistance najbolji album Musea do sada, ali zasigurno je najtemeljitiji i najluđi po tematici i izvedbi. Izgleda kao da je bend posegnuo u najbolji prog-rock sedamdesetih, metal i synth pop osamdesetih, R&B kasnih devedesetih, da bi sve zapečatili sa elementima opere i klasičnog klavira. Ovaj album radi na više razina i sigurno nije namijenjen samo za jedno slušanje. Osim protesta protiv Velikog Brata – što je zapravo osnovni motiv ovdje – The Resistance prkosi i mnogim bezličnim garažnim i indie bendovima, kakvih danas ima na megatone, te dokazuje da i dalje postoji maštovitost u rock glazbi.

Vuk Oreb