facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
American Dream


Bookmark

Data

Released Rujan 2017
Format Albumi
Vrsta Art Rock / New Wave / Synthpop / Post-punk / Dance-punk
Dodano Ponedjeljak, 19 Veljača 2018
Žanr Pop-Rock
Length 1:08:38
Broj diskova 1
Edition date Rujan 2017
Država SAD
Etiketa Columbia / DFA
Edition details Datum objave: 1. rujna 2017. / Producent: James Murphy
Tags Columbia LCD Soundsystem James Murphy DFA

Review

Prije će biti da se bendovi nikada ne raspadnu. OK, postoje svađe i razmirice među članovima, uvuče se monotonija u sviranje jednih te istih pjesama koje postanu dosadne, kreativni sokovi presuše pa trpi i stvaranje novih, ili npr. kad zbog manjka prilika neki član shvati da mu je bolje da se okuša u samostalnoj karijeri jer ga ova sadašnja ekipa ne poštuje u dovoljnoj mjeri. I kad na tu hrpu skupite još sijaset drugih razloga za razlaz, ekipa glazbenika si međusobno kaže pa-pa. Ali onda, nakon hibernacije, ili nekakvih solo voda, kada prođe dovoljno vremena i vode ispod mosta, ljudi se pomire, razmirice postanu stvar prošlosti, vrelo kreativnosti nahrupi kao bujica novih ideja, pronađe se zajednički jezik oko glazbe koja ih je nekada vezala, ili jednostavno ekipa shvati da je lukrativnije bilo dok su skupa svirali. Stoga, svaka najava o raspadu benda iz ovog ili onog razloga zvuči zapravo smiješna, jer, osim u nekim iznimnim slučajevima kad svi članovi benda pomru, sva je prilika da ćete ih nekad negdje ponovo moći vidjeti i čuti zajedno.

Jednako kako je smiješno zvučalo da se Parni Valjak ili Silente raspadaju, tako je bogme i 2010. traljavo zvučalo da LCD ide na svoju zadnju turneju. I onda kad su 2011. napravili svoj posljednji, nametljivo teatralan koncert koji se održao u Madison Square Gardenu, cijela je oproštajka dosegla svoj patetični stereotip. No James Murphy je otišao još korak dalje. O oproštajci je snimljen i nadrealno patetičan dokumentarac u kojem smo svi mogli plakati. Film u kojem James Murphy odsutnog pogleda govori kako se zasitio svega, da je već ušao u 40te i da bi htio imati obitelj. Trebalo je imati spremne maramice dok je svirala zadnja stvar.

Naravno da nije. Ne znam je li Murphy u međuvremenu zasnovao obitelj, ali se je bogme zaželio svoje glazbene obitelji, odnosno, svog najznačajnijeg djeteta. LCD Soundsystem se vratio pred koju godinu prvo stidljivo objavljujući singlove, da bi 2017. objavio American Dream. Ta-da! Čagerski disco-punk i alternativni dance je ponovno na podiju. A ova prenemaganja s raspadanjem i sastajanjem treba jednostavno prihvatiti kao dio folklora. U svom životu se sigurno popušili i većih budalaština od raskida i reuniona.

American Dream je zapravo ciničan naziv za ono u što se taj san pretvorio. Nekakva slika turobne Amerike koja je izgubila budućnost, sadašnjost i valjda ima samo prošlost i lijepa sjećanja koja blijede. Svaka sličnost ili paralela s prosječnom životnom dobi naših junaka možda i nije slučajna. Stariji ljudi su općenito više čangrizavi, a manje poletni. I slika svijeta koji im se ne sviđa, zapravo je slika njih samih. Slika izgubljenih ideala.

I kad biste se zapitali što bi bilo da se nisu raspali, odgovor bi vrlo vjerojatno bio ovdje gdje su i sad. American Dream se čini logičnim nastavkom niza nakon „This Is Happening“. A oni razlozi za razlaz kada se izgubila iskra su čini se bili na mjestu. Vjerojatno je da bi i tad snimili nešto ovakvo. Nešto solidno, ali zapravo mlako.

Unatoč mlačnosti, album se obreo na nekoliko top ljestvica najboljih albuma 2017. godine, i to na vrlo visokim pozicijama uz obrazloženje da je album maestralan. No istina je da je bilo koji od njihova tri prethodnika puno bolji od American Dreama. Album je tek ok, nikako bravurozan.

No odlično zvuče uvodi u pjesme. Skoro svaka pjesma otvara obećavajućim introm, i prva minuta do dvije zvuče moćno, snažno, invazivno. Ali razvojem teme i melodije emocije nerijetko splasnu i sve se opet vrati na onaj dojam solidnosti. Murphyjev vrišteće pričalački vokal nepostojećeg raspona svakoj pjesmi dodatno daje filing grča i tjeskobe. Beatovi i repetativni riffovi tutnje do unedogled bez katarze ili eksplozije gdje bi došlo do nekog pražnjenja sustava. Nakon odslušanog albuma tupo zurite u pod ispred sebe.

Sam manjak melodijskog potencijala zapravo i nije problem. Uklapa se u opću poruku albuma o izgubljenim idealima, neizbježnom starenju i o tome kako zadržati svoje dostojanstvo kad te pregaze oni od kojih si bolji. Samo je malo teško kad se nemate gdje ispucat. Sarkastični humor u tekstovima je i dalje tu. Ugodno je čitati tekst dok slušate pjesmu kad već nije za čagu. I kad zbrojite sve, opet se vraćate na čisto solidnu ocjenu. Za nešto više od toga, još uvijek nije.

Toni Plićanić

Hits 540
The London Sessions « The London Sessions LCD Soundsystem Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42