Sleep Through The Static

Kod nas ne toliko razvikani kantautor Jack Johnson iznjedrio je još jedan albumčić zahvaljujući bratu Suncu i majci Prirodi. Sleep Through The Static uslijedio je nakon iznimno uspješnog soundtracka za film Curious George, kojim je Jack Johnson značajno proširio krug poklonika, pogotovo u svojoj matičnoj zemlji. Logično je da umjetnik njegovog kalibra nakon toga podigne malko letvicu i uspješno je preskoči, ali nakon više preslušavanja ovog uratka, to mi je nekako ostalo visjeti u zraku.

 

Preskočio je letvicu, ali je i ruši, što ne znači nužno da je napravio loš album. Ni slučajno! No, svakako znači da njime nije otkrio ništa novo vezano uz svoj glazbeni izričaj. Možda mu još jednostavno nije do toga, što je sasvim prihvatljivo. On se nikome ne dodvorava. Postoji i sitnica vezana uz to, koja me fascinirala prilikom žamora oko izlaska ovog albuma. Dok sam slušala prethodne uratke ovog svojevrsnog ekologa kojima, bez ikakva pretjerivanja, nisam pronalazila veće mane i već otupjela na činjenicu da ljudi, koji se u startu pokažu vrijednima pažnje, prezrivo kiksaju, skeptično sam čekala javni istup dotičnoga u maniri moj idući album će biti remekdjelo i počet će me slušati i mame od ljudi koji me slušaju blabla (to je danas jedan veoma in istup). Ali apsolutno ništa se nije dogodilo. Nula bodova. Još jedno preslušavanje Sleep Through The Statica trebalo mi je da shvatim njegov sjaši i pusti me da sviram koncept, koji dokazuje da, unatoč vremenu u kojem živimo, mainstream glazba nije uvijek stvarana da bude komercijalna.

 

To dokazuju i tekstovi pjesama na ovom albumu svojom iznimno jednostavnom i životnom tematikom koja dodiruje ljubav, mržnju, ljepotu, laž, djecu, prijatelje i banalne životne situacije koje raskrinkavaju mnogo bitnije stvari. U nekoliko navrata uočila sam fenomenalne igre riječima koje bi doprinjele ritmičnosti čak i da su pjesme u kojima se nalaze otpjevane a capella. I na ovom albumu, baš kao i na prethodnicima, dominira akustična gitara koja svojim havajskim prizvukom idealno leži uz ostatak instrumenata Jackovog pratećeg benda, a novina je malo veća prisutnost električne gitare koja ipak nije tu radi nekakvih solaža, nego čisto radi upotpunjavanja ambijenta. 

 

All At Once je sjajan uvod u album, naslovna Sleep Through The Static je meni osobno omiljena, fantastičnog refrena, Angel je pjesma koja vjerojatno govori o njegovoj ženi i koju bi svako sentimentalno djevojče podmetnulo pod nos svojoj muškoj polovici uz onu značajnu A kad ćeš ti ovako?! Idućih nekoliko nastavlja se u ljubavničkom tonu, ali bez trunke ljubavničke teatralnosti. Album završava s kratkom, ali slatkom While We Wait, nevjerojatno melodičnom Monsoon i malo kompleksnijom Losing Keys u kojoj gitara dolazi kao melem na ranu. Idealno okončavanje albuma.

 

Zaista simpatičan uradak. Istina, u par trenutaka ostavlja dojam da nit" smrdi nit" miriše, ali to ne mogu pripisati tome da je u tim djelovima aranžman zakazao. To je jednostavno autorov stil na koji se možda samo treba priviknuti.

 

Uglavnom idealan album za laganini vožnju po praznoj cesti, kad vam se apsolutno nigdje ne žuri. Umirijuć, ali ne uspavljujuć. U njemu ne postoji nikakva velika životna filozofija ni u jednoj dimenziji. Jack Johnson zaista ne zna i ne želi filozofirati.

 

Martina Bajan