facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Kolovoz 2010
Format Albumi
Vrsta Heavy metal
Dodano Utorak, 19 Travanj 2011
Žanr Metal
Length 1:16:39
Broj diskova 1
Edition date 2010
Država Velika Britanija
Etiketa EMI / Dallas Records
Tags

Review

Primila sam se vrućeg kestena zvanog recenzija 15. albuma metal velikana Iron Maidena, benda kojemu su fanovi tako privrženi da je svaka kriva riječ doslovno shvaćena kao neprijateljska.
 
Primila sam se recenzije The Final Frontiera i općenito ikojeg albuma Maidena po prvi put. I nije slučajno (osim što je slučajno urednik ostao bez prvobitno zamišljenog recenzenta). Spadam u one kojima Iron Maiden nije značio ništa više doli prihvaćanja da su veliki i važan bend za povijest rock to jest heavy metal glazbe. Zvučat će beskrajno smiješno i no otkad je Bruce Dickinson dospio u bend (i koji je i doveo Iron Maiden na ovu poziciju na kojoj su sada), meni Maideni ne pašu nikako. Ne leži mi njegovo pjevanje pa tako na nijednoj playlisti nisam nikad u životu imala neku Maiden stvar. Beskrajno je sumanuto još reći da mi je glazba Maidena uglavnom bila 4 do 5, ali u kombinaciji s Dickinsonom nije prolazila. Bogohuljenje, zar ne? 
 
A Matter of Life And Death mi je nekako ipak zapeo za uho, možda najviše jer se u to vrijeme radi koncerta u Splitu nije moglo Maidene izbjeći pa da si bog. Ipak, čulila sam uši i oči na Flight 666, a naročito na novi album. Bespredmetno je reći da svi znamo da su najvažniji peak karijere Maideni imali prije razlaska s Dickinsonom i Smithom uz The Number of the Beast, Powerslave i Seventh Son of a Seventh Son... , no ova zadnja dekada nakon reuniona čini mi se kreativnija nego ikada, a sasvim sigurno daleko jača komercijalno nego su ikad mogli i zamisliti.
 
Ono što je veliko kada su Iron Maiden u pitanju nije (više) njihova megalomanština niti gorostas Eddie, nego činjenica da nakon 35 nevjerojatnih godina karijere oni jesu sposobni i umom i kreativnošću ne sklepavati albume nego ih zaista raditi, a da oni ispadnu, ako ne bolji od onih najvažnijih iz prve faze s Dicikinsonom, a ono na korak do, ja bih čak rekla i boljima, jer velika je stvar biti u jednom te istom bendu i furati istu glazbu i iste šeme 35 godina i ne izlizati se kao krpa i prodavati lolipope gladnim fanovima samo zato da im nešto serviraju toliko nekoliko godina.
 
Do prije par godina sam čak komentirala da su se preiskomercijalizirali, sada tvrdim da to nije najvažnije: ako se i činilo u nekoliko navrata suprotno ipak nije tako – Iron Maiden su glazbeno pravi beskompromisni bend, a sve ostalo je folklor. 
 
Pretpostavljam da zagriženim fanovima neće The Final Frontier biti izvrstan album, kao niti onima koji su navikli na lako pamtljive riffove i refrene što je ipak neke vrste trademarka Iron Maidena.
 
Upravo je to razlog zašto je ovaj album izvrstan: zato što je hrabar kada to ne trebaju biti i kada ih nitko ne tjera na to, zato što je inovativan, iako nitko od njih ne očekuje da budu nove Nikole Tesle. A takav je jer su Maideni napravili (navodno, nisam baš provjeravala) najduže svirajući album (76 min i kusur) s pjesmama koje ne ulaze u uho na prvu i s aranžanima i inovativnim elementima (Satellite 15...The Final Frontier) koji čine neke vrstu kockanja iako sam milijun posto sigurna da im takvo što uopće nije palo na pamet (da se kockaju).
 
Ako možete zamisliti da je takav (naglasak na najduže svirajući) album uz dodatak Dickinsona u zaista najboljoj formi ostavio najjači utisak na osvjedočenog nefana, onda znajte da je album izvrstan.
 
Iako čujem neke kritike na račun već spomenute prve pjesme to je upravo ono: neki će je popljuvati jer je ta pjesma valjda najčudniji i najluđi, možda i najsumanutiji kao i najžešći uradak koji su Maideni ikad stavili na neki album. Sve je rečeno. Upravo to ja očekujem od nekih kalibra Maidena. Da iznenade kada svi misle da već sve o njima znaju.
 
Druga kritizirana stvar je „pre“singl El Dorado, prepitka i „prejednostavna“ stvar koja baš i nije u skladu s ostatkom albuma. Istina. Ali je zato odlična u tom svom „pitkom“ rangu galopirajućih riffova u stilu Thin Lizzya.
 
Meni osobno album nema uspone i padove, ali se uzdiže pema kraju to je evidentno, od Isle of Avalon pa sve do kraja koji ne može biti bolji, When the Wild Winds Blow koji ne samo da je desetminutni glazbeni nego i lirički vrhunac, Harris je očito našao neki novi izvor inspiracije, ne bih zanemarila niti činjenicu da su svi u poznim 50.-tima kada ti se život više ne čini da je na početku nego da itekako shvaćaš da prelaziš na onu drugu polovicu što je i vidljivo po temama koje razrađuju na albumu. Općenito je ovaj album po meni jako podigao ljestvicu u liričkom smislu.
 
Što finalno reći za The Final Frontier? Jedan od naj albuma ove godine. No doubt about it.
 
Anastazija Vržina
Hits 661
Flight 666 « Flight 666 Iron Maiden Albumi Kronologija En Vivo! » En Vivo!

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42