A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
Dva već odavno poznata, priznata i prepoznatljiva imena riječkog glazbenog podneblja, Vlado Simcich Vava i Vedran Križan, nakon, još od vremena Laufera, brojnih sjecišta svojih umjetničkih putova, zajedno su realizirali jedan istodobno ambiciozan i skroman projekt nazvan Harbour Cyclone. Kako to, naime, biva kad je u pitanju instrumentalna rock glazba, negdje na trzavicama između ambicije i jednostavnog muziciranja, odnosno, između konceptualne ozbiljnosti i nužne opuštenosti, prostire se sklisko tlo koje od naizgled jednostavnog koncepta lako može načiniti davež s okusom samodopadnosti. Srećom, ovdje su takve zamke na vrijeme izbjegnute…
Vava i Križan poigrali su se gitarama i raznoraznim tipkama pokušavajući najprije dočarati slike Katrine, uragana koji je prije deset godina poharao jug SAD, a osobito New Orleans. "Katrina nam je bila inspiracija", kaže tako Vava, "zato je i napravljena u četiri dijela koji sugeriraju njezino ponašanje – od tihog, najavnog do udarnog, pa zatišje koje je uslijedilo prije još jednog naleta i konačno kraj kad su se vidjele posljedice svega". I uistinu, "Katrina", nepunih petnaest minuta duga četverodjelna kompozicija, polagano vas uvlači u svoj vrtložni, nepredvidljivi svijet, a jezikom glazbenika koji itekako znaju na jezik glazbe prevesti prizore i razmišljanja o viđenom. Ta skladba ne samo što otvara album i što mu odnosi gotovo cijelu polovicu (kao što su to znali raditi Pink Floyd tijekom sedamdesetih), već je bila i polazišna osnova cijeloga projekta. Ostale tri skladbe tako isto nose imena uragana – "Grace", "Joy" i "Flora" – a traju sve kraće i kraće, od filmske uvjerljivosti i kompleksnosti najduže od njih do gotovo ambijentalne lakoće epiloga.
U tom rasponu, odnosno, na tom kratkom, tek nešto više od pola sata dugom putovanju bez riječi, dvojica Riječana spajaju Morriconea i Jarrea, Pink Floyd i Vangelisa, rock i elektroniku, blues i psihodeliju, pa čak prilično spretno utiskuju i country u tu tapiseriju kad slušajući "Joy" svaki čas očekujete da se odnekud probije nezaboravni vokal Johnnyja Casha nakon suradnje s U2 na albumu "Zooropa". Nisu Vava i Križan pritom nekakvi glazbeni revolucionari, kao što ni "Harbour Cyclone" neće baš stalno uspijevati zadržati vašu punu pozornost, ali kratkom ukupnom minutažom i nizom sjajnih rješenja, odnosno, dionica uspjeli su prenijeti svoju poruku i doći do cilja donekle težim putem. Među tim dionicama posebno su efektne druga i treća etapa "Katrine", koja razvlači gotovo sve dosad navedene žanrovske i ine poveznice, te još sugestivnija "Grace", koja uspijeva prizvati jezike i duhove takvih filmskih remek djela kao što su Wendersov "Paris, Texas" i "Stalker" Andreja Tarkovskog.
Ne znam je li ovo tek pipanje terena i propitkivanje novih zajedničkih putova, ali i Vava svojim gitarskim rezovima, ubodima i klikovima, kao i Križan svojim programiranim metrikama i tipkanim premazima, dali su dovoljno uvjerljiv dokaz da se itekako znaju "igrati". Križan u svom viđenju albuma naglašava kako "nitko ne zna kad će se uragan pojaviti, kako će se kretati i razvijati" i uistinu, njihova glazba slijedi i prenosi tu karakteristiku "glavnih likova" četiriju skladbi. Uz neospornu sviračku kompetenciju, to je glavna odlika ovog zanimljivog, ambicioznog koliko i skromnog, malog albuma.
Toni Matošin