Review
Njihov miks indie popa i acid housea došao je do toga da se i poseban žanr po njima nazvao – Madchester. Pogađate, dolaze iz okružja Manchestera, grada The Chemical Brothersa, Oasisa i njima sličnih. Droga ih je zela pa se nakon 14 godina pauze vraćaju sa novim albumom Uncle Dysfunktional, koji sugerira kako Happy Mondays i dalje nisu mrtvi, iako su pomalo disfunkcionalni s obzirom na prošlost…
Pete Doherty je kamilica za Shaun Rydera, vokalista Mondaysa, narkomana (navodnog sada čistog..) koji je svojim mrmljanjem i slam poetičnim tekstovima ostavio velik pečat onome što je bend nekada predstavljao.. Bez je onaj iz benda koji samo pleše po nastupima uživo i zapravo nema veze sa muzikom, ali kada ga puca trip, njegov ples očito postaje magnet za razularenu publiku. Profesionalni Dizač Atmosfere Na Bombonima. Zanimljiv bend, a do muzike nismo ni došli, zar ne?
Iskreno, po prvi puta se srećem sa Mondaysima i njihovom glazbom. Tekst iznad je produkt guglanja, wikipediranja i jubitoanja. Izvol"te pa klikajte ako Vas zanima prošlost i trivijalnosti i sve ostale perverzne zanimljivosti. A kako bend zvuči čovjeku koji ih nikad prije nije slušao, a recimo da mu indie pop rock nije mrzak, a nema predrasuda prema elektronici?
Prva singlica sa albuma i naslovna pjesma istog je Jellybean, šestominutna hipnotička kombinacija syntha popa, indie gitara, nekog ehoiziranog vokala koji iz pozadine konstantno ide AaaAAaa…. pomiješanog sa Ryderom koji priča i priča, a ništa ne govori. I sve to skupa zvuči vrlo dobro. Prilično opuštajuće i ležerno, bez pritiska, izvrsno za odjavu neke od epizode Dr. Housea sa kamermanovim fade out efektom na ležećeg bolesnika s kojim će ipak sve biti u redu.
Treba istaknuti i plesnu electro stvar Andy Warhole On The Dancefloor koja vapi za obradom na minimal partijima.
Stvar Deviants je mrmljajućo-slinava trip hop verzija The Streetsa, iako Mike to bolje radi. Hip hop na Ryderov način koji nešto kao ritmično priča iako zvuči kao da mu novi zubi nisu najbolje sjeli pa slina frca na sve strane. Iako, stvar je pomalo atmosferično zarazna sa čudno zanimljivim izmjenama na refrenu. I na kraju ostaje dojam kako je pjesma dovoljno zanimljiva da se posluša ponovo, a to već govori mnogo.
Za nekoga tko ih nije slušao do Uncle Dysfunktional, Happy Mondays su solidan bend i teško da bi prošli zapaženo da su nastali prije godinu dana. Pošto su na početku karijere bili inovativni, drogirani i poletni te među prvima koji su svirali taj Madchester zvuk skupa sa The Stone Roses, danas još uvijek žive na staroj slavi. Ili ecstasy nije tako kvalitetan kao prije ili su ispucali sve svoje kreativne zamisli, svejedno. Uncle Dysfunktional ima par svojih trenutaka, ali to nije dovoljno da bi zadržali moju pažnju. Ne palim se na kulerstvo drogiranih tipova osim ako u pitanju nije gitara i Pete Doherty. Svatko ima svoju slabu stranu.
Admir Sinani
