Review
Norveška ne treba poseban uvod kad je riječ o metalu. Neke od najpoznatijih i najinovativnijih metal grupa dolaze iz ove skandinavske zemlje, a norveški je black metal odavno postao izvozni proizvod u rangu crnog zlata koje Norvežani izvlače ispod Sjevernog mora i zapravo je sinonim za norvešku metal scenu u cjelini. Poput konstantne kiše na ulicama Bergena, Norveška već desetljećima potapa svijet kvalitetnim metalom koji je uzor i inspiracija grupama širom planete, a poznata imena poput Darkthronea, Borknagara, Emperora ili Immortala predstavljaju samo kap u moru onoga čime je Norveška zadužila ljubitelje metala.
Enslaved se posebno ističe među svojim sunarodnjacima, jer je predanim radom postala danas najpopularnija norveška metal grupa koja je davno prerasla okvire scene iz koje potječe. Grupa je u početku karijere uspješno jahala na valu mlade black metal scene izdavši nekoliko klasika žanra, no na prijelazu u 21. stoljeće i albumom “Mardraum: Beyond the Within” započinju svoj jedinstveni, eksperimentalni put. Odmiču se od black metal korijena dodajući sve više progresivnih elemenata u svoju glazbu i stvaraju niz odličnih albuma šireći svoj zvuk bez okova žanrovskih odrednica, a novi, nazvan “E”, četrnaesti je u četvrt stoljeća dugoj karijeri Enslaveda.
Naziv albuma, iako jednostavan na prvi pogled, krije dubinu značenja koje Enslaved vuče iz svoje kulture i tako uspješno pretače u svoju glazbu. Nazivni E predstavlja Ehwaz runu čiji bi direktan prijevod bila riječ konj, međutim ne samo konj u svojoj fizičkoj pojavi, nego u svim mogućim pojavnostima kako fizičkim tako i duhovnim. Prije modernog doba, konj je bio sveta životinja mnogih kultura simbolizirajući snagu, brzinu i ljepotu i bio je mnogo više od pukoga prijevoznog sredstva. Ehwaz simbolizira također povjerenje, promjenu i napredak te time više nego prikladno obuhvaća Enslaved kao grupu koja konstantno pomiče granice svoje glazbe.
Album otvara najduža pjesma na albumu “Storm Son” koja je odabrana i za najavni singl time pokazujući da grupa vjeruje u svoj rad i u sud svojih poklonika te im odmah servira pjesmu koja bi drugim grupama služila kao vrhunac albuma. Na albumu svira i novi klavijaturist Håkon Vinje koji je zadužen i za čiste vokale. Doveden kao zamjena za dugogodišnjeg člana Herbranda Larsena koji je proveo 12 godina s Enslavedom, već na prvoj pjesmi dobiva priliku pokazati svoj talent, njegova je vokalna izvedba vrhunska i odlično se slaže s prepoznatljivim black metal vriskovima Grutlea Kjellsona. Pjesma dobiva na snazi kako minute odmiču i raste prema fantastičnoj melodiji u sredini pjesme koja nas uvodi u furioznu oluju rifova i bubnjeva koja nas podsjeća da Enslaved ispod svoje površine još uvijek krije nemir i tamu prijašnjih vremena. “The River’s Mouth” nastavlja u agresivnijem tonu sažimajući onu širinu utjecaja koju je prethodna pjesma pokazala u svoj osobni mikrokozmos kroz fantastičnu međuigru gitara i dvojice pjevača.
“Sacred Horse” ponajbolje predstavlja spomenuti koncept Ehwaz rune prizivajući pogansku atmosferu kroz ritualistički ritam bubnjeva i gitara smještajući smireniji, praiskonski ples oko vatre u sredinu pjesme koji ima svoj cilj u konačnom postizanju duhovnog vrhunca. “Axis of the Worlds” odmiče se iz poganskog svijeta te nas svojom opuštenom atmosferom primiče rocku 70-ih što se posebno naglašava upotrebom klavijatura i raznih efekata u pjesmi. “Feathers of Eolh” ponajveće je iznenađenje na albumu jer dodaje još elemenata u već vrlo eksperimentalnu smjesu zvanu Enslaved. Ritam na rubu jazz estetike otvara pjesmu te potom eksplodira poput krugova koji se šire u nepregledne daljine gdje nema granica mogućega, a hipnotički nas ritam gitara nosi na vjetru prema visokom, prastarom tornju u daljini na kojem nas čekaju svijetle oči našega konačnog oslobođenja. Album zatvara fantastična “Hiindsiight” koja se u svojih skoro 10 minuta uspinje kroz sjenovite doline do vrhunca obasjanog nezemaljskim svjetlom sfera, a iznenadna pojava saksofona kao da budi duh King Crimsona i skoro da potvrđuje Enslaved kao punopravnog nasljednika progresivnih titana.
Enslaved već odavno izmiče kategorizaciji svoje glazbe i sve ono staro prođe, a novo postade. Black metal ovdje se koristi samo kao estetska podloga na kojoj grupa podiže katedrale svojega zvuka. Rečeno je da talent pogađa cilj koji drugi ne mogu pogoditi, dok samo genij pogađa cilj koji drugi ne mogu ni vidjeti. Kao potvrda ovoga, genij Enslaveda dokazuje se već dugi niz godina i novi album pokazuje grupu u naponu snage koja nema namjeru robovati konvencijama. Preporučujemo!
Boris Čičovački
« RIITIIR 
