Review
Da život nije siv možda nije teško reći na prvi dan proljeća, ali opisati sve te životne boje konkretnom zbirkom pjesama u glazbi i stihu zadatak je posebne vrste težine. Odavno je, moramo svi sebi priznati, na cijeni čemer i jad, egzistencijalni košmari i sumornost, toliko da epitet mračan nekom albumu ili filmu dođe gotovo kao palac gore, odnosno, dokaz vrijednosti. I koliko god tome doprinijeli uistinu tegobni aspekti našega svagdana, toliko tu vizuru i sustav vrednovanja guraju baš one medijsko-društvene silnice iz sjene i bez lica kojima se čovjek može oduprijeti samo svjetlom, dobrotom, nadom i ljubavlju te vjerom u život koji uistinu – nije siv. Mlada osječka apsolventica njemačkog i engleskog jezika s naglašenim glazbenim afinitetima i od ovogodišnjeg prvog dana proljeća ponosna vlasnica prvog studijskog albuma svoj je glazbeni put potražila upravo negdje na tom tragu.
Mia Dimšić već je oduševila Hrvatsku nizom singlova koji je kulminirao gotovo sveprisutnom pjesmom "Život nije siv", nominiranom i za Porin za pjesmu godine (nagradu je osvojio ipak "samo" spot). Ta pjesma sama je pokazala da, naravno, za tako vedar i optimističan glazbeni izraz treba truda, ali i, ako se posla hvataš ozbiljno i ciljaš na nešto iznad zabavnjačkog derneka, petlje, budući da je na tom putu tisuće mogućih pokliznuća. Mia je u priču ušla vrlo ozbiljno, koliko i s razoružavajućom dozom nevinosti i razvijenim detektorima patetike, bar naoko lakim koracima i s neizbrisivim osmijehom na licu.
"Čak i glupa kiša ima svoje dobre strane", u jednom stihu sabire ono što bismo u nedostatku manje pretenciozne riječi mogli nazvati filozofijom ovoga – da odmah podcrtamo – sjajnog pop-albuma. Naravno, baš ta "Kiša" jedna je od četiri pjesme koje je napisala sama Mia, dok ih je šest prepustila Vjekoslavu Dimteru, također rođenom Osječaninu, skladatelju, primjerice, Oliverove pjesme "Sve bi da za nju", a koji je u filadelfijskom studiju pripomogao i kao ton-majstor i kao gitarist i klavijaturist, te izvršnom producentu Damiru Bačiću, poznatijem po tamburaškoj glazbi, koja je Miji, uostalom, i otvorila vrata u širi svijet popa. Mladoj su dami, naime, baš sviranje tambure i, naravno, brzo otkrivene vokalne sposobnosti otvorile put prema vlastitim pjesmama i albumu koji nam se nudi poput eko-proizvoda u svijetu sveopće sintetike.
A svoj je iskaz potražila i pronašla negdje na stidljivim dodirištima čistoga, suncem obasjanog popa i diskretnog countryja, pa je u zvučnoj slici albuma "Život nije siv" angažiran respektabilan instrumentarij koji, uz gitare, bas i bubnjeve, uključuje pedal steel, cajon, Hammond orgulje, mandolinu, violine, violončelo i ukulele. Od uvodne, mandolinom tkane balade, inače njezina prvog singla, "Budi mi blizu", preko savršenog popa naslovne pjesme i tankim kistom countryja obojene "Nije važno" nastupni album Mije Dimšić nepodnošljivo lako gradi svoju krhku malu konstrukciju koja, kako se širi, ne gubi na svojoj svježini i mladom, nade punom zanosu. Sve one boje koje se pokazuju na omotu albuma i koje kao da sugeriraju da nisu ni mogle izaći na svjetlo dana na neki drugi datum skladno su utisnute u pore pjesama koje u neobaveznom ritmu izmjenjuju svoje note i verse dovoljno dojmljive da postanu prava mala pop-senzacija na ionako bujajućoj domaćoj sceni. Reći da možda u Miji imamo hrvatsku Kacey Musgraves nije daleko od istine, ali na "Život je siv" dovoljno je materijala da se gospođica Dimšić bez opterećenja može nastaviti tražiti i na puno širem, ne usko definiranom polju. Previše lakih nota? Ne, ništa ovdje nije prepušteno slučaju i samo viškom ironije i sarkazma zaraženo uho moći će olako preskočiti ovu malu, ne-sivu zbirku ili otpisati je na temelju žanrovskih predestiniranja. U redu, možda su "Do posljednjeg retka" ili "Svjetionik" mogle biti malo "deblje", a "Pieces of the Puzzle" je možda nepotreban izlet u englesko govorno područje, ali te male mane ostaju u sjeni, primjerice, poletne "Bezimeni" ili svih boja iza kapi "Kiše".
I nemojte misliti da ipak nisam upao u zamku da se upitam jesam li u ocjeni ovog i uz sve njegove kiše sunčanog albuma bio bar malčice predarežljiv. Ipak je ovo piskaralo odrastalo na Nirvani i Caveu, ali je i sazrijevalo s Brianom Wilsonom i Beatlesima i kapituliralo sa Saint Etienne, pa se i otvorilo već spomenutoj Kacey Musgraves. Kad se uz to u porama ove glazbe osjeti taj novi mladi talent u svom prvom posezanju za pripadajućim suncem, kad te nevinost i vedrina razoružaju do razine kad ti se stih "sve je dobro dok si zdrav i dok si živ" čini pametnijim i manje trivijalnim nego što to realno jest i kad shvatiš da trebaš biti od kamena za tražiti i popisivati mane kojih ima, naravno, ali koje ni izbliza nisu toliko bitne i velike da naruše ono osnovno – da je prvi album Mije Dimšić sjajna pop-slikovnica nenametljivo pametnih glazbenih rješenja i životne vedrine često tako nepravedno zapostavljene i osuđene da vegetira u sjeni zrelog sarkazma i ironije, sve (p)ostaje jasnije i… manje sivo. Pa vjerujte mi ili ne…
DVD koji prati album donosi snimku Mijinog prvog velikog samostalnog koncerta, nastupa u Maloj dvorani u Lisinskom, gdje je s bendom uz pjesme s albuma izvela i set obrada, od "Sve smo mogli mi" do "What a Wonderful World". I koliko god taj zapis uhvatio značajan i indikativan događaj u glazbenom zaletu mlade pjevačice, dojma sam da je za prvo izdanje albuma ipak u pitanju svojevrstan višak koji bespotrebno prijeti jednostavnosti i lepršavosti samog albuma. A možda to samo iz mene progovara ono staro gunđalo koje je bar tu trebalo naći malo hrane i za sebe…
Toni Matošin
/
