facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Veljača 1988
Format Albumi
Vrsta Soft rock / Contemporary Folk
Dodano Petak, 13 Srpanj 2018
Žanr Singer-Songwriter
Length 40:41
Broj diskova 1
Edition date Veljača 1988
Država SAD
Etiketa Columbia
Edition details Datum objave: 2. veljače 1988. / Producenti: Leonard Cohen, Roscoe Beck, Jean-Michel Reusser, Michel Robidoux
Tags Columbia Leonard Cohen

Review

Bitne pjesme. Tako ih je jednom prigodom nazvao Tom Waits i, na sebi svojstven način, tek tim jednim, sasvim običnim pridjevom rekao mnogo. Bitne pjesme. Osmi studijski album Leonarda Cohena, prvi snimljen nakon (re)definiranja poniznosti s "Various Positions", uistinu je zbirka bitnih pjesama. "I'm Your Man" tako i danas, tri desetljeća nakon svoga nastanka, nije samo preslik naziva jedne od pjesama, već i nešto poput poruke, garancije da se taj "zlatni glas" baš tu negdje formirao u svojoj zrelosti i dalekosežnosti, postigavši i razmjeran komercijalni uspjeh i otvorene simpatije cijele nove generacije glazbenika i njihove publike.

"Imam neki osjećaj da je sve uništeno i izgubljeno i da ovaj svijet više ne postoji, da je tek sjena nečega, posljedica, da su ovo ostatci, prašina poslije nekakve katastrofe, i da nema ničega za što se možeš uhvatiti", rekao je sam Cohen pokušavajući opisati svijet iz kojeg je crpio inspiraciju za ove "bitne pjesme". Osobni svijet nastao na razgradnji kontemplativnog razdoblja što je iznjedrio "Knjigu milosrđa" i "Various Positions", ali i svijet dostupan svima nama – pred vlastitim nam očima ili putem nekih od ekrana – svijet koje definiraju i kroje terorizam, političko-ekonomska kolonizacija, epidemije i ideologije, relativizam i industrijalizacija osnovnih životnih potreba. Na "I'm Your man" dobivamo glas dokazanog autora koji nadilazi pesimizam i uniformiranu kritičnost, koji se ne usudi umišljati da može nečim podučiti, ali koji je svjestan da ima jezik i čežnju koja taj jezik hrani, formulu, dakle, za pripovijedanje bez opasnosti da prijeđe u samodopadno propovijedanje.

Otvaranje s "First We Take Manhattan", jednom od Cohenovih istinskih zimzelenih mrkih ljepotica, isprva se – meni i dan-danas – čini kao da smo zalutali u svijet New Order ili, u gorem slučaju, Pet Shop Boys, dok slojevi sintesajzera slažu tapiseriju za programski tekst i zlokobnu melodiju. No sve sjeda na svoje mjesto, baš ono na kojem ove bitne pjesme mogu najbolje pjevati, međusobno se povezivati i – značiti. "Vođen sam ljepotom naših oružja", pjeva sve dubljim, ali ne i komornijim glasom Cohen, ogorčen na modnu industriju i droge koje je prate, gubitnik koji bi mogao ispasti i pobjednik, spreman za zauzimanje Manhattana a potom i Berlina kao nekih od ključnih točaka u svijetu kojeg niti odbacuje niti pretjerano voli: glas je to u datom trenutku opčinjen motivacijskom moći terorizma (naravno, ne i njegovom militarističkom manifestacijom), revolucionar bez revolucije, duhom gonjen čovjek u svijetu koji potiskuje duh do područja mitologije. Koliko god ne volio sintetične zvučne kolaže ovog albuma, ne mogu se oteti dojmu da upravo ovakav uvrnuti (pseudo)groove toj i ostalim pjesmama, kao i ukupnom stanju takva duha, daje nužno potrebu motoriku, komunikativnost i dašak neozbiljnosti, dovoljne da cijela zbirka prodiše novopronađenom vitalnošću.

Poslušajte samo još jednu zimzelenu ljepoticu, "Ain't No Cure for Love", s njezinom gotovo ljigavom produkcijom, umivenu do razine pop-konfekcije, a onda prigrlite tu nonšalantnu melodiju i tekst koji miluje i prijeti u istom glasu: to je i ljubavni poj i komentar pošasti AIDS-a, senzualna uspavanka ("Trebam vidjeti te golu, tvoje tijelo i tvoje misli") i patetični stav ("Nema toga pića, te droge, ničega dovoljno čistog da izliječi ljubav"), dakle, u konačnici velika pjesma. Bitna pjesma. I, naravno, kao po najsavršenijem receptu, mora se tu naći i poneki – bar naoko – višak, poput "Jazz Police" koju se i ne usudim definirati, osim uživati u njezinoj neozbiljnosti i otuđenosti od Cohenove rutine, ili čak "I Can't Forget", koja zvuči puno "lakše" nego što bi to sugeriralo njezino dugo nastajanje. Baš ti mali (naoko) viškovi dali su albumu dinamiku i sugestivnost koje u prvi plan izbacuju ključne pjesme – "Everybody Knows", "I'm Your Man" i "Tower of Song".

Dok je naslovna pjesma zgodna, gotovo filmska namiguša, sintetizirana do razine odbojnosti, a nafilana pseudoispovjednom lirikom ("Ako želiš ljubavnika, učinit ću sve što zatražiš od mene; ako trebaš neku drugu vrstu ljubavi, stavit ću masku samo za tebe..."), akt kulerštine i priznanje poraza, završna, monumentalna "Tower of Song", iako glazbeno vrlo oskudna, gotovo otrcana (poznati solo na klavijaturama nalik dječjem sviranju nakon kojeg bi na zadnjim turnejama redovito zaradio aplauz na kojem bi zahvalio s "uistinu ste pažljivi"), veličanstven je pogled na samo pisanje, stvaranje. Plaćajući "svakodnevno najamninu u Pjesme kuli", Cohen je tu ušao u srž svoga poziva, pokušavajući još jednom definirati i poniznost za koju zna da je nužna u iskrenom i predanom stvaralačkom radu. Uz te dvije pjesme što stoje kao svojevrsni kontrapunkt stoji jeziva "Everybody Knows", opora toliko da ju je teško zavoljeti, ali koja svakim svojim taktom ulazi sve dublje pod kožu: "Svi znamo da je rat završen, svi znamo da su dobri momci izgubili; svi znamo da je borba namještena i da siromašni ostaju siromašni, a bogati su i dalje bogati", odzvanja samo kao početak lavine cinizma koji nije samom sebi svrha niti zapada u samodopadnost. U pitanju je gorka litanija s pogledom od "Kalvarije do plaža Malibua", Cohenov duboki zaron nužan za izranjanje sa svim onim što je trebalo donijeti iz te dubine.

A on nam se ipak s naslovnice – jedne od najbezveznijih ikada – javlja kao frajer u godinama s bananom u ruci. Na prvu, potpuno promašeno, a onda, na drugu, možda upravo savršeno kao opis cjelokupne krvne slike albuma, kao ležerni komentar glazbene nonšalancije upregnute u realizaciju – bitnih pjesama. Da, važna je i prerada pjesme "Pequeño vals Vienés" Federica Garcije Lorce u "Take This Waltz" (da spomenem i nju, čisto reda radi), kao što je bilo važno da glazba nema onu komornu ljepotu ranih albuma. U konačnici, bilo je to nešto kao kič s bitnom porukom, naklon novom dobu s istim duhom a novim manirama. I upalilo je, kao jedan od Cohenovih najboljih albuma, remek-djelo koje i godinama, desetljećima kasnije znade govoriti i doticati, obrazlagati se i iznova se povlačiti u sebe, zračiti svakim svojim segmentom i (gotovo) svakom pjesmom. Da, album uistinu bitnih pjesama, da još jednom zahvalim barba Waitsu na pogođenoj terminologiji.

 

Toni Matošin

Hits 723
Various Positions « Various Positions Leonard Cohen Albumi Kronologija The Future » The Future

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42