facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Srpanj 2014
Format Albumi
Vrsta Rock / Blues rock / Contemporary Pop/Rock
Dodano Petak, 07 Studeni 2014
Žanr Rock
Length 51:33
Broj diskova 1
Edition date Srpanj 2014
Država Europe
Etiketa Bushbranch Records
Catalog Number 378 630-8
Edition details Datum objave: 29.7.2014. Produkcija: Eric Clapton i Simon Climie. Snimano: 2014.
Tags Eric Clapton Friends Blues Rock Bushbranch Records Surfdog Records

Review

Clapton je još davno izjavio da je on samo ‘glasnik’ glazbe te da sve njegove obrade služe primarno otvaranju vrata publici prema starim asevima američke blues, country i srodne glazbe. Gitaristu koji je kao tinejdžer svirao u kultnim Yardbirdsima, a još ‘balavog nosa’ oduševljavao u Creamu te skladao ‘Laylu’ u Derek&The Dominos, ne možemo reći da je izgradio karijeru na obradama. No, velik dio onoga što ga čini veličinom u posljednjih 40 godina i što pretežito svira na koncertima jesu (većinom) sjajne obrade.

Kad ga pak priupitaju za najveće idole, izdvojit će samo dvojicu: Freddieja Kinga i J.J. Calea. I dok mu je prvi odvajkada uzor, drugi mu je činio glazbenu ‘rehabilitaciju’ dok mu je trajala ona medicinska, početkom sedamdesetih. Eric je tada otkrio Calea i Marleya te ubrzo izbacio nekoliko albuma na kojima se njihov utjecaj mogao jasno čuti. Što se Calea i obrada tiče, pod svoje je uzeo ‘After Midnight’ na svom prvom samostalnom albumu te megahit ‘Cocaine’ s ponajboljeg albuma ‘Slowhand’ iz 1977.

Još i danas ‘Cocaine’ je najčešće ‘ona Claptonova stvar’, a njezin autor za mnoge je i dalje enigma. J.J. Cale je bio utjecajni blues/americana kantautor, pronositelj takozvanog ‘tulsa sound’-a, koji je u kasno započetoj, ali bogatoj karijeri objavio 15 albuma autorske glazbe. Preminuo je prije točno godinu dana i rastužio mnoge poklonike, ne samo Claptona. Njemu se 2006. konačno ostvario san kada je s Caleom izdao kolaborativni album ‘The Road to Escondido’, kojeg ovom prilikom toplo preporučujem. I na njemu se našlo par obrada iliti ‘alternative takes’ Caleovih uspješnica, ako ih tako možemo nazvati, barem u kvalitativnom smislu. Njih dvojica odsvirali su i nekolicinu zajedničkih koncerata, na kojima je lako bilo vidjeti Claptonovo oduševljenje Caleovim zvukom dok je ovaj, uz vječni šeretski osmijeh, prebirao po svojoj gitari.

Logičan nastavak Claptonovog promoviranja Caleovog naslijeđa, kad ovaj to više nije mogao sam, bilo je snimanje ‘tribute’ albuma. Tom prilikom okupio je zvjezdanu postavu: Mark Knopfler, Tom Petty, Willie Nelson, John Mayer, Albert Lee, Derek Trucks... Zaista se već iz toga može spoznati Caleova veličina i obimnost njegovog utjecaja. Na album je ‘upalo’ čak 16 pjesama koje uglavnom datiraju iz ranije faze J.J. Caleove karijere, a među njima se nalaze najpoznatije, od Claptona još neobrađene stvari, kao i pokoja manje poznata pjesma.

Budući da je ovo primarno Claptonov album, red se osvrnuti prvo na njegov doprinos. Smatram da je gitarom odao lijepu počast svom heroju, ne ističući se previše, ‘ubadajući’ tamo gdje treba. Uspješno je replicirao onaj Caleov zvuk ‘sporog kotrljanja’, bez primjesa za Erica inače karakterističnih iskričavih sola i pasaža. Glas je ono što je uvijek bio problem Slowhanda: ovdje nije nekvalitetan, no gotovo je otužno koliko se trsio imitirati karakterističan mrmor Caleovog vokala. Clapton opet ulazi u svoju kožu tek na ‘Don’t Wait’, ponajboljoj izvedbi na albumu.

Glede gostiju, najbolji dojam ostavio je Knopfler i glasom i gitarom. I na njega je Cale snažno utjecao, što je često isticao, a to se može vidjeti iz njegovog ‘fingerpick’ stila, kojeg je posebno razvio nakon Dire Straitsa. ‘Someday’, skriveni dragulj iz Caleova kataloga, pretvorio je u vlastitu, pravu knopflerovsku stvar, a njegov originalan zvuk gitare ističe se i u ‘Train to Nowhere’, gdje pjeva zajedno s Claptonom i Donom Whiteom. Don White? Jedino ime koje među dosad navedenima nije ‘ime’, no radi se o odličnom session glazbeniku koji je godinama, zapravo desetljećima surađivao s Caleom. Njemu je prepuštena romantična ‘Sensitive Kind’, koju su Whiteov glas i Claptonova gitara ovdje učinili besmrtnom.

Ne treba zaboraviti spomenuti ni Toma Pettya. Stari heartland-rock heroj odavno više nije ‘Free Falling’ u vokalnom smislu, pa će namjernici teško prepoznati njegov grub i dubok vokal u ‘Rock And Roll Records’ i ‘I Got the Same Old Blues’. Za gostovanja Willieja Nelsona se slobodno može reći da su najveći promašaj ovog albuma, iako se svojski potrudio. Najmlađi ‘sljedbenik’ na albumu, John Mayer, svoj vokal dao je za vrlo dobru ‘Lies’, za njega prikladno baršunastu ‘Magnoliju’ te ‘Don’t Wait’. Još kad bi češće svoj talent pretakao u ovakve projekte, umjesto da ‘cvili’ za žensku publiku, bilo bi sjajno, iako mu potonje donosi više novca, pa i slave.

Hommage J.J. Caleu na najbolji je način zatvoren obradom još jedne pjesme s debija ‘Naturally’, u kojem gostuje njegova udovica Christine Lakeland. I kod nje su, kao i kod svih navedenih gostiju te fanova širem svijeta, bile ‘Crying Eyes’ kad ih je prije godinu dana snašla iznenadna vijest. Ipak, ‘Da se ne zaboravi’ u režiji Erica Claptona dostojan je naklon legendi iz Oklahome te ugodan soundtrack za mirno ljeto - baš kao što su to i Caleovi originali.

 

Filip Katić

Hits 763
Old Sock « Old Sock Eric Clapton Albumi Kronologija I Still Do »  I Still Do

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42