facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Lipanj 2002
Format Albumi
Vrsta Art Rock / Contemporary Pop/Rock / Experimental Rock / Album Rock
Dodano Petak, 21 Travanj 2017
Žanr Pop-Rock
Length 52:08
Broj diskova 1
Edition date Lipanj 2002
Država Europa
Etiketa Columbia
Catalog Number 508222 2
Edition details objavljeno: 11.6.2002.; produkcija: David Bowie, Tony Visconti, Mark Plati, Gary Miller i Brian Rawling; snimano: listopad 2000. – siječanj 2002. - Looking Glass Studios (New York), Allaire Studios (Shokan), Studio 606 (Alexandria) i Eel Pie Studios
Tags Columbia David Bowie Tony Visconti Mark Plati Brian Rawling Gary Miller

Review

Svaki umjetnik govori prvenstveno o sebi, što god mu bilo u fokusu i čime god se bavio. Čak i onda kad stalno bježi od tog istog sebe i zavlači se pod krabulje. I u Bowiejevu slučaju to je više nego upadljivo, jer su i Bojnik Tom i Thin White Duke, i Ziggy Stardust i izvanzemaljac iz "Čovjeka koji je pao na Zemlju", i glam-roker i pop-stilist, pa tako i techno-freak sve vrijeme vjerno i uporno svjedočili o istoj autorskoj figuri, listajući je tek kao dugi niz poglavlja iste životne priče. Bowie je upijao i pravio novo, uočavao trendove i razbijao granice istih, bio imitator na dotad najoriginalniji način, postavši vremenom ikona koju je nemoguće imitirati, već samo slijediti bar do određene razine. Kad se ta njegova rano sazrela genijalnost počela trošiti u prirodnom tijeku stvari i kad se svjesno počeo više baviti fasadama nego temeljima, počela su i lamentiranja nad karijerom koja je izgubila samonametnutu motoriku, kao i kod mnogih mu kolega stalo se naklapati gdje će točno dotaknuti dno ili priznati epilog nakon kojeg mogu ići tek zahvale i fusnote... Sa svojim zadnjim albumom za bogato proživljeno dvadeseto stoljeće Bowie je elegantno sam preuzeo glavnu riječ, i pred zrcalom i pred publikom; "Hours..." je i danas daleko od remek-djela, ali uvjerljivo govori o stapanju jedne velike stvaralačke osobnosti sa svim svojim pojavnostima. Taj pomirbeni proces razvio se dalje i ulaskom u novo tisućljeće.

"Heathen" je nastajao uslijed tragičnih događaja u New Yorku 2001., ali to je samo jedna od brazda u njegovom tkivu. Jer, koliko god taj najopjevaniji teroristički napad u novijoj povijesti Zapada svakako imao utjecaja i na raspoloženje i na rukopis nikad predvidljivog nositelja tolikih lica, ključna brazda skupljala je marljivo sva ta lica u isti reljef, nastavivši tendencije s prethodnog albuma. Obnova suradnje s producentom Tonyjem Viscontijem, s kojim je Bowie prethodno zadnji put radio početkom osamdesetih, bio je logičan potez daleko od ikakva rizika, kao i od kalkulacije. Izostanak već duže vrijeme ključne gitare u Bowiejevoj glazbi, Reevesa Gabrelsa, bila je druga bitna kadrovska novina u tkivu koje je definitivno odustalo od regeneracija na tragu plastične kirurgije (tipa "Earthling"). No, daleko od toga da je "Heathen" tek koketiranje s prošlošću, još manje puko kompiliranje provjerenih recepata. Od uvodne "Sunday" u maniri Bowiejevog neskrivenog uzora Scotta Walkera do maestralne zaključne (gotovo pa) naslovne pjesme nižu se male avanture sigurne u svoja odredišta, poetika na tragu stiha "Vjerujem da je mala moja duša narasla" iz "Afraid", u zvuku pomalo nostalgičnog, ali u srcu upravo naprijed okrenutog rocka orkestriranog po mjeri te svoje "narasle duše".

Bowieju, dakle, nisu potrebne maske ni izmišljene persone; do "Heathen" je došao autor i izvođač koji je preživio "Hours...", vrlo ugodno smješten u vlastitoj koži, kao što je i svjestan svih njezinih dotadašnjih izlaganja najrazličitijim suncima. Ugurao je tu on i nekoliko obrada, kao što je zahuktala "I Took a Trip on a Gemini Spaceship" Legendary Stardust Cowboya, bolja od gotovo bilo čega na već davnoj zbirci obrada "Pin Ups", ili prilično efektan i hrabro gotovo na sam početak albuma postavljen "Cactus" iz herbarija kultnih Pixies, te rokerska "I've Been Waiting for You" s potpisom Neila Younga i gitarskim doprinosom Davea Grohla, koja sasvim uspješno funkcionira kao sabirnica sa same sredine albuma. Pridodamo li im sjajne (autorske) "Slip Away", koja priziva orbitu po kojoj je lebdio Bojnik Tom ili uistinu sporogoreću "Slow Burn", na kojoj je svoj doprinos dao i Pete Townshend, pa i "A Better Future" sa svojim gotovo rugalačkim refrenom iza kojeg je dovoljno autoriteta da poklopi svaki odgovor na svoje zahtjeve za "boljom budućnošću", dobivamo više nego korektni album kao još jedan u nizu koji je odgađao umirovljenje svoga potpisnika.

Premazavši pjesme na razmeđu rocka i popa maštovitim, ali ne i hiperinventivnim gitarskim rješenjima te nenametljivim elektronskim i gudačko-puhačkim premazima u koje su se bez isticanja i samodopadnosti uklopila i spomenuta gostovanja Townshenda i Grohla, Bowie je snimio sjajan album za svoje zrele godine, pritom pametno izbacivši vokal u prvi plan. "Heathen" je tako zbirka pjesama sigurnih u svoje kvalitete, kao i bezbrižnih po pitanju visina do kojih realno mogu doći. Upokojivši svoje umjetničke persone, ali ih ne odbacivši već ih tek inteligentno izloživši u ukusno uređenoj galeriji, David Bowie je svom opusu pridodao velik album u vrijeme kad mu je veličina prestala biti prioritet.

Toni Matošin

Hits 898
Hours... « Hours... David Bowie Albumi Kronologija Reality » Reality

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42