Review
Gledali na njega kao na proizvod utrke s Bryanom Ferryjem, koji je u isto vrijeme snimao album obrada (ujedno i solistički prvijenac, "These Foolish Things"), kao na iskreni izraz nostalgije (možda i zahvalnosti na nadahnuću) ili možda tek kao na sklepotinu koja je trebala olakšati nastavak sigurne plovidbe na valu uspjeha albuma "The Rise and Fall of Ziggy Sturdast and the Spiders of Mars" i "Aladdin Sane", "Pin Ups" iz 1973. u najmanju ruku ostaje zanimljiv, neobičan odvojak (odmorište?) unutar diskografije Davida Bowieja. U isto su vrijeme s druge strane bare i kultni The Band također snimili ploču sastavljenu isključivo od obrada i njihov "Moondog Matinee" mogao bi se promatrati kroz iste naočale: nešto tu naprosto nije štimalo; iako nije to bilo toliko loše (daleko veća pametovanja "odslušao" je tri godine ranije Bob Dylan zbog svojih obrada na prezrenom "Self Portrait"), čini(lo) se kako obrađeni materijal nije mnogo više od odrađena posla i kako je dosta finesa ostalo nedorečenima. I baš su zato ta izdanja posebno zanimljiva!(?)
Bowiejev "Pin Ups", sedmi studijski album u sve uspješnijem i glasnijem nizu, okupio je pjesme nastale na londonskoj sceni u vrijeme modsa, kad se tada još uvijek Davie (Davy) Jones pokušavao probiti i započeti karijeru glazbenika, dakle, sredinom šezdesetih. Sam je izjavio kako su mu pjesme skupljene tu "među omiljenima iz londonskog razdoblja od 1964. do 1967.", čime je jasno naznačio posebnu notu ili, kako to obožavaju reći u našim glazbenim natjecateljskim TV-priredbama, emociju koju gaji spram probrana materijala. Svjestan koliko je većina pjesama prilično nepoznata u Americi u to vrijeme, Bowie kao da je preuzeo na sebe i neku vrstu edukacijsko-promotorske uloge. Prilično dobro upoznat sa scenom iz koje je birao svoje nove glazbene igračke, još iz doba kad je djelovao kao Davy Jones & The King Bees, da spomenemo bar tu bendovsku inkarnaciju, činilo se da će, osobito nakon kratkog, ali bogatog iskustva s nekoliko sjajnih albuma, bez problema prenijeti duh biranih originala, kao i dati nužan vlastiti pečat. Na žalost, dok je u prvom segmentu, s više ili manje uspjeha, i uspio, u drugom je gotovo posve zakazao.
Ne, ne treba otpisati "Pin Ups", kao što su neki tadašnji (i današnji) kritičari to učinili, ali nakon slušanja i slušanja tih Bowiejevih obrada The Who, Pink Floyd, The Yarbirds, The Kinks, Pretty Things i "suboraca" ostaje stalan dojam neutaženja žeđi načete samom idejom albuma. Da, lijepo ih je čuti i možda su ovako skupljene i poslužile kao solidan inventurni instrument, ali teško je ne pitati se je li Bowie mogao bolje, više... jače. Jer, nijedna od ovih dvanaest obrada ne poboljšava bitnije original, odnosno, ne donosi ništa bitnije novo, ništa svijetu potrebno ili osobito upotrebljivo. "Sorrow" benda The McCoys, a koju su proslavili The Merseys, prometnula se u najdugovječniju "pin-up" pjesmu, a baš njezina umivenost svjedoči isuviše ziheraški producentski tretman Bowiejeve zbirke. "See Emily Play" dolazi iz rane faze Pink Floyd, one koju ću uvijek držati značajnijom i inventivnijom od svih njihovih kasnijih sve pompoznijih i samoljubivijih faza, i kao takva mora da je bila poseban izazov, no ovdje dolazi u prilično beskrvnom izdanju, pa su se zabavnijim i zahvalnijim materijalima pokazale brže, energičnije pjesme poput "Rosalyn" Pretty Thingsa, "Anyway, Anyhow, Anywhere" Whoovaca ili "I Wish I Would" Yarbirdsa.
Bowiejeva izvedba je korektna, ali tu zastaje; Ronsonova gitara je pouzdana, ali gotovo i osjetno bar s kojom žicom u tada priželjkivanoj i planiranoj solo-karijeri (godinu kasnije izašao je njegov solistički prvijenac "Slaughter on 10th Avenue"); produkcija Kena Scotta kao da je pak prvenstveno vodila računa o čisto komercijalnoj strani priče, izbacivši vokal da pluta iznad glazbenih tekstura umjesto da se isprepliću i bore; sam bend već je predstavljao rasipanje The Spiders from Mars i očiti razvod jedne glazbene obitelji - sve to dade se iščitati kroz slušanje "Pin Ups", čineći tu zbirku istodobno neuspjelom i zanimljivom, uljezom i lako prihvatljivim gostom, pitkom i višeslojnom, otprilike kao što je bio slučaj s na početku spomenutim "Moondog Matinee", čiji je The Band u to vrijeme također bio u krizi što se međuljudskih odnosa tiče. Mogli bismo reći da je, s obzirom na vlastita objašnjenja, "Pin Ups" bio album kojeg je Bowie jednostavno morao snimiti, ali bilo bi to možda ipak mrvicu nategnuto; bio je to uzdisaj s pola pluća, prestrojavanje i traženje novog autorskog uporišta; kolekcija zanimljiva i - što je ipak priličan uspjeh s obzirom na sve dosad rečeno - čak i danas prilično podatna za slušanje.
Toni Matošin
« Aladdin Sane 
