Review
Liverpoolski rockeri Anathema dugo vremena nosili su svojevrsnu stigmu i negativne konotacije, kako zbog imena tako i zbog svojih početaka 1990-ih godina obilježenih mračnim, beznadnim zvukovima doom/death metala. Kao posljednji korak prema potpunom odbacivanju svoje „sjene“, tj. onoga što se u psihologiji poima kao mračna, čudovična strana sebstva koja se potiskuje ili skriva iza maske društveno prihvatljive i dopadljive persone, bend je promijenio izgovor vlastitog imena tako da projicira pozitivna značenja. Pjevač i gitarist benda Vincent Cavanagh potrebu promjene izgovora imena objasnio je za Rockmuzine željom da se distanciraju od negativnih kršćanskih konotacija riječi. Ime je sada naglaskom, pa i donjom crtom, simbolički razdvojeno na riječi „Ana“ i „thema“ koje dovode u svezu s riječima „uzdignuto“, „gore“ te „temom“ i „pričom“. Mnogi su ih stari fanovi optuživali da su se prodali žanrovskom promjenom i anesteziranjem zvuka. Međutim, ako uopće postoji problem, onda je pravi problem benda upravo odbacivanje, potiskivanje i neintegriranje čudovišne naravi podsvjesnog u svijest, što prema Jungu dovodi samo do toga da „sjena“ postaje jača, gušća i crnja. Drugim riječima, postavlja se pitanje koliko je Anathemino ustrajno distanciranje od vlastitih mračnih početaka i navlačenje maske bezazlenosti, poput „dobrih“ dečki koji nastoje doći do žene stavljanjem maske dobrote, sredstvo za prihvaćanje u mainstream svijeta glazbe.
The Optimist je Anathemin jedanaesti studijski album i glatko se nastavlja na jasnu, definiranu i bogatu modernu rock produkciju Distant Satellites. Kada je riječ o zvuku malo toga je optimistično u klasičnom smislu riječi, u pitanju je poprilično mračno rock djelo s dosta pop elemenata. Tek na samom kraju albuma koji završava floydovskom kompozicijom „Back to the Start“, dolazi do konačnog izlaska iz mraka na vrlo optimističan, nadahnjujući i ushićujući način potpomognut klasičnim žičanim instrumentima i 1000 argentinskih pjevača. Ovim vrlo emotivnim i filmski slikovitim djelom dominiraju melankolija, nostalgija, atmosferičnost, ambijentalnost i kontemplativnost. Pobuđuje onaj osjećaj putovanja i kretanja po noći, što posebno dolazi do izražaja u instrumentalu „San Francisco“ koji me je odmah podsjetio na izvrsni snoviti instrumental „Love on a Real Train“ Tangerine Dreama iz filma Risky Business (1983). Možda je riječ o slučajnosti, a možda i o svjesnoj referenci koju pojačavaju zvukovi vlaka na samom kraju. U svakom slučaju, ono što pokazuju ta i druge pjesme poput moćne, energične i inspirativne „Leaving it Behind“, sjajan je osjećaj za integriranje elektronskih elemenata u svoj jedinstveni i prepoznatljivi minimalistički zvuk.
Često ih se svrstava u progresivni ili post-progresivni rock, no rekao bih da bi bilo pogrešno u današnje vrijeme olako kategorizirati The Optimist u istinsku progresivu iz jednostavnog razloga što baš ništa na njemu ne probija granice poznatog, kako kompozicijski tako i zvukovno. Tu činjenicu ne mijenja ni izvrsno uklopljeni maleni noirovsko-jazzerski fragment u „Close Your Eyes“. S druge strane nisu ni regresivni bend koji slijepo oponaša već davno izumrle žanrove i stilove, iako se utjecaji post-rocka, alternative, ambijentale i progresive nalaze na svakom koraku.
Ono što svakako dijele s progresivnim rockom je sklonost konceptualnosti. Tako se u pozadini The Optimista krije jedinstvena egzistencijalna priča i povezanost s ranijim albumima. Naime, potaknut pozadinskom pričom i umjetničkom slikom omota njihova albuma iz 2001., A Fine Day to Exit, bend je odlučio napraviti svojevrsni konceptualni nastavak te odgovoriti na pitanje što se dogodilo s misterioznim čovjekom koji je uslijed mentalnog sloma odlučio pobjeći od svega, lažirati svoju smrt i započeti novi život neopterećen prošlošću. Travis Smith bio je zaslužan za sjajan zagonetni umjetnički dizajn omota albuma A Fine Day to Exit na kojemu je iz unutrašnjosti auta kadar usmjeren prema moru i tragu razbacane odjeće na plaži, sugerirajući da je vozač nestao u moru. Upravo na toj plaži započinje priča The Optimista. Glavni junak se vraća zadihan iz mora, upali auto i nastavlja noćno putovanje. Kako je zamišljena, priča se može shvatiti na dva načina, kao putovanje koje za optimista završi na pravom mjestu, iako je u planu bilo nešto drugo, ili kao priča koja se odvija narativno unazad i završava na početku.
Jednostavnim jezikom izraženi stihovi pjesama poprilično su općeniti i otvoreni za subjektivnu interpretaciju, što samo pridaje interesantnosti i zagonetnosti djela u kojemu se mogu pronaći mnogi koji su proživjeli neku osobnu havariju. Iako su utemeljeni u stvarnim osobnim događajima u životima autora, pjesme i koncept prenose univerzalno značenje, a to je značenje utjelovljeno u slušljivim, minimalistički strukturiranim pjesmama, prepunih lijepih melodija i stvarnih emocija.
Ljubiša Prica
/
« Distant Satellites 
