facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
The Idler Wheel Is Wiser Than The Driver Of The Screw And Whipping Cords Will Serve You More Than Ropes Will Ever Do


Bookmark

Data

Released Lipanj 2012
Format Albumi
Vrsta / Alternative Pop/Rock / Contemporary Pop/Rock / Adult Alternative Pop/Rock / Alternative Singer/Songwriter / Contemporary Singer/Songwriter
Dodano Četvrtak, 19 Veljača 2015
Žanr Pop
Length 42:39
Broj diskova 1
Edition date Lipanj 2012
Država Europe
Etiketa Clean Slate
Catalog Number 88725406372
Edition details Objavljeno: 19.6.2012.; produkcija: Fiona Apple i Charley Drayton
Tags Fiona Apple Charley Drayton Clean Slate

Review

Može li itko precizno odrediti granicu između umjetničke samosvojnosti i samodopadnosti? Tu zapravo vrlo finu, tananu liniju, potez između krajnosti koje to u suštini i nisu, između kategorija koje posjećuje, vjerujem, svatko tko se otisne rutama svoga umjetničkog poziva. Iz vlastitog, skromnog spisateljskog iskustva mogu reći da je dosta toga iz ovakvih bojazni znalo završiti u smeću, ali isto je tako samodopadnost znala odnijeti i pobjedu sankcioniranu tek od strane nekoga drugog. Mnogi su, što svjesno, što posve nesvjesno, udarili trasom udovoljavanja sebi i stvaralačkom egu, neki tako nestajali, a neki se vraćali i gradili se iznova… Moja prva, iskrena reakcija na odslušani najnoviji album godišnjakinje mi Fione Apple bila je – 'ajde, ženo draga, uštimaj instrumente pa se vrati! Naravno, mislim upravo na njušenje jednog otkliznuća u samodostatnost.

Zanimljiva američka kantautorica je u, evo, šesnaest godina bavljenja glazbom, iznjedrila tek četvrti album, nešto kao Malick i pokojni Kubrick filmove. Suzdržljiv koliko i blagonaklon prema njezinim dosadašnjim radovima, nisam najbolje prihvatio ono prema čemu je zaokrenula u još jednom albumu kilometarskog naslova (ovoga puta tek nešto kraćeg od perverzije u naslovljavanju albuma iz 1999.) – trasiranje prepoznatljivim smjerom, ali bitno drugačijom tehnikom. Fiona je dosada stekla solidnu reputaciju, istina, bez pretjeranih hvalospjeva, ali dovoljnu da se digne prašina oko produkcije prošlog joj albuma "Extraordinary Machine". A ta prašina, iako se pokazala prenapuhanom, dovela je do toga da se novim materijalima pjevačica okrene neplanski i bez rokova i obećanja. "Mora da sam počela 2008. ili 2009. Ne znam, nemam pojma", rekla je friško Fiona o procesu snimanja novoga albuma, "Čudno je to, kad pomislim da je tu bila 2008., 2009., 2010., 2011… Gdje sam bila? Što sam radila? Što je bilo te ili te godine?"

Pa, eto, "The Idler Wheel…" (kako se uobičava skratiti suludi naslov) se dogodio tako da ni sama autorica ne zna opisati, ali da je očit primjer iskrenog iskaza, jest, samo što je istodobno sve skupa pakirano bez ikakva osjećaja da isti taj iskaz treba i pred publiku. Ponovna slušanja, a kasnije i letimičan pogled na sve hvalospjeve koje je album skupio kod praktički cjelokupne kritike, donekle su korigirali prva, možda previše šablonska slušanja, no problem ostaje. "The Idler Wheel…" je, kako je kritičar magazina American Songwriter zgodno primijetio, poput otvorene rane – "nije uvijek lijep, ali pulsira životom, brutalan i iskren" – ali kroz šipražje Fioninih vriskova i šapata, ekstaza i boli, užitka i boli, ljubavi i mržnje čini se kako stoji dosta poze i usput pokupljenih manirizama koji me spriječavaju u uživanju u albumu.

Ogoljenje glazbenog tkiva i svođenje, praktički, na glas, glasovir i perkusije (potonje je preuzeo ko-producent i stalni glazbeni pratitelj Charley Drayton) novim je Fioninim pjesmama dalo svojevrsnu grubijansku notu i neposrednost. U rukama snažnoga autora, a pritom nužno mislim i na nekog tko ne bi robovao vlastitom egu, pod koncima osobe s jasnom vizijom i osjećajem za univerzalno, taj koncept može izroditi vrhunske rezultate (najfriškiji primjer koji mi pada na pamet album je Josha T. Pearsona "Last of the Country Gentlemen", o kojem sam pisao lani). U slučaju "The Idler Wheel…" mi se ipak, i nakon privikavanja na beskompromisnu recepturu, čini da je prisutno dosta manirizma i da je Fiona Apple ovoga puta udovoljavala ponajprije, ako ne i isključivo, sebi. I tu dolazimo elipsom opet na ono o čemu sam pisao na početku.

Deset "otvorenih rana" na najnovijoj glazbenoj inkarnaciji Fione Apple podsjetit će vas na PJ Harvey, jednako kao i na svoje prethodnike. Možda će vas poza koju je zauzela i kupiti pa ćete joj i skinuti kapu na putu koji je odabrala, no takav put podrazumijeva itekako i da se neće svidjeti baš svakome. Davši mu sasvim dovoljno vremena i municije da se prosipa po meni, zaključit ću upravo da mi se ne sviđa osobito, odnosno, da je dopola čak i sjajan (uvodna "Every Single Night" ili "Periphery") no u cjelini prečesto gubi intenzitet i fokus, bar što se moje spremnosti na prihvaćanje umjetničkih ekshibicija tiče.

 

Toni Matošin

Hits 474

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42