A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | The Shakes | 2:57 | ||||
2 | Amplifiers | 2:49 | ||||
3 | Te Amo | 4:14 | ||||
4 | Parallax | 2:46 | ||||
5 | Modern Aquatic Nightsongs | 4:09 | ||||
6 | Mona Lisa | 3:06 | ||||
7 | Praying Man | 2:48 | ||||
8 | Doldrums | 4:35 | ||||
9 | Angel Is Broken | 4:58 | ||||
10 | Terra Incognita | 6:25 | ||||
11 | Flagstaff | 5:54 | ||||
12 | Lightworks | 3:56 |
Bradford Cox je zaljubljen. Vokal i refreni pod ruku vode zapetljane električne melodije, prozračuje paučinu sa svojih rastrzanih uzoraka, pjesma grije, smiješi se. Tu gdje je za očekivati pomaknutu i nemoćnu distorziju Deerhunter i ranijih Atlas Sound radova sad je melankolična, lucidn(ij)a, ranjivom akustikom i toplim stihovima obojana «suvremeni pop» estetika. I know a place called love, no one bothered me there, no I was all alone, stih je koji sažeto predstavlja vibracije najnovijeg Atlas Sound albuma. Parallax nas dakle odvodi na neistražen planet Bradford Cox svemira. Najava za takvo putovanje mogla se isčitati iz prošlogodišnjeg Deerhunterovog Halcyon Digest gdje su ponešto rasvjetljene i raspetljane njihove maglovite i složene esksperimentaže. No Atlas Sound je oduvijek (i na svim razinama) samo Cox. I dok su tako prijašnja Atlas Sound izdanja, Logos i Let the Blind Lead Those Who Can See But Cannot Feel, introvertirani autobiografski zapisi, za Parallax Cox u jednom intervjuu kaže da i nije toliko iz prvog lica i, iznenađujuće, It's the loneliest album I've ever made. I iako pjesme podjednako tematiziraju bol i osamljenost kao i dom i prijateljstvo, iznad njih nije više ona maglica koja će zamrljati i distancirati lagane i obmanjujuće riječi, nego pjevna, sanjiva i sjetna toplina koja je ovaj album učinila najpristupačnijom stvari na koju je Bradford Cox ikad stavio prste.
Prvi singl je kratka zaljubljeno-ranjiva Parallax, drugi se zove Lightworks, tu su i pamtljiva i superslatka Mona Lisa i akustična i zanesena Terra Incognita, i u takvim numerama Sheila i Walkabout pronalaze nasljednice. Parallax također predstavlja i netipično dugačko izdanje za Coxa. Tako u svojih sat vremena ne može izbjeći naziranje monotonije, a pjesmama prijeti i kompleks prevelike sličnosti. Nije to album s klasičnim uvodom, razvojem i krajem, nego više niska ljupkih pjesama koje se dopunjuju u ne baš svrhovitom nizu. No i ta nedoročenost ide na ruku ozračju u kojem je cijeli album intoniran: poput sna, lebdjeće, naoko neopterećeno, ali i postojano grebući ispod površine.
Lijepo je tako uvijek se ponovno iznenaditi.
Danijela Kovačec