Svaki novi album izvanserijskog Ronnieja Earla u meni odmah budi podražaje i senzore. Povrh toga, kada još to ima i ekskluzivni predznak, onda sve ide na "entu potenciju". Upravo danas, naime, Stony Palin Records objavljuje novi studijski uradak "The Luckiest Man", čiji su ponosni vlasnici - Ronnie Earl And The Broadcasters.
Ovaj album u moje ruke stigao je znatno ranije i to zahvaljujući nizozemskoj Continental Records Services (CRS), koja je ovlašteni distributer u Europi.
Kada se radi o Ronnieju Earlu i njegovim The Broadcasters jednostavno nije uputno izgovoriti kako je to tek još jedan njihov album; to se jednostavno tako ne može definirati, jer kada je o njima riječ to nikako nije samo još jedan album. Naime, kada se Ronnie i bend zatvore u studio i završe posao, svi imaju problema, fanovi i publika, koja se svaki put zabezekne i frapira od onoga što čuje. Službena kritika više nema riječi da bi sve to popratila, a kolege, drugi glazbenici, imaju brdo problema, jer jednostavno to nisu u stanju razvidno pojmiti, a kamoli interpretírati.
Da biste tako zvučali doista morate biti na visini onoga što radite. Upravo to je odlika velikih glazbenika koji uživaju u onome što sviraju! Ovo je, primjerice, 25. album koji Ronnie potpisuje svojom nevjerojatno suptilnom, osjećajnom i potpuno razgovjetnom gitarom. Samouki gitaristički virtuoz, koji jednostavno samo tako i zna svirati. Kako? Briljantno, nadahnuto, s puno emocija, to je ta njegova gitara, to je taj njegov unikatni gitaristički rukopis, to je "The master of the telecaster" ili samo: to je Ronnie Earl i njegova gitara. Kada se svemu tome pridoda nevjerojatna skupina glazbenika koji djeluju pod imenom The Broadcasters (Dave Limina na klaviru i Hammondu B3, Diane Blue kao vokal, Forrest Padgett za bubnjevima i Paul Kochanski na basu), te gostujući glazbenici – Nicholas Tabarias i Peter Ward ( gitara), Mark Earley (bariton saksofon) i Mario Perrett (tenor saksofon) – onda jednostavno sve pršti od bluesa u njegovom najblistavijem izdanju.
Sam naslov albuma - "The Luckiest Man" - fraza je kojom se često služio, nažalost već pokojni basist Jim Mouradian, koji je uvijek govorio: "I’m the luckiest man you know - and I don’t even know who you know."
A Ronnie Earl o albumu kaže: "A traditional blues album of remembrance, love, and unwavering resolve to live with faith and gratitude." Nema sumnje, ovaj album istinska je posveta Jimu Mouradianu, velikom čovjeku i glazbeniku, koji je od 2000. pa sve do svoje smrti ostavio značajnog traga u glazbenom stvaralaštvu Ronniejevih Broadcastersa.
Ronnie s puno ljubavi i suosjećanosti ovim albumom priča priču o jednom velikom prijateljstvu i uzajamnom poštovanju. On svojom gitarom priča priču o iznenadnoj smrti nakon nastupa benda u siječnju ove godine. Ronnie tom svojom glazbenom pričom poziva da ga pratimo na tom izuzetno produhovljenom putovanju s posebnim naglaskom na skladbe "Death Don’t Have No Mercy" i "Jim’s Song", u kojoj čujemo kako Jimov brat iznosi nježnu posvetu bratu kojeg više nema. Istovremeno Ronnie daje do znanja da život jednostavno ide, da teče dalje, da je to proces koji nitko ne može zasutaviti niti promijeniti. Glazbeni primjeri su skladbe "Heartbreak" i "Never Gonna Break My Faith". Posebno odredište je pjesma "Long Lost Conversation", gdje se Ronnie ponovno susreće s nekim od najstarijih Broadcastera i sadašnjih članova benda Sugar Ray i Bluetonesa, koji su bili na njegovim prvim albumima davne 1983. Ovi glazbenici su dali svoj obol ovom uistinu obiteljskom projektu: Sugar Ray Norcia (vokal, usnjak), Anthony Geraci (klavir), Mike Welch (gitara), Neil Gouvin (bubnjevi), Michael "Mudcat" Ward (double bas i Fender bas)... i doista sjajno ih je ponovno čuti zajedno! Da, i dalje se osjeća to njihovo razumijevanje, ta njihova međusobna interakcija i uvijek produhovljena glazbena prezentacija.
Pored autorskih skladbi, Ronnie svojom gitarom ostavlja neizbrisiv trag u obradama poznatih "Ain’t That Loving You", "So Many Roads" i "You Don’t Know What Love Is"; ma što napisati osim – čudesno iskustvo koje će mnoge ostaviti bez riječi.
Nije lako stalno s više-manje jednakom ekspresijom iznositi svoje pjesme i albume, a "The Luckiest Man" je Ronniejev 25. album, 11. u nizu za jednu od najvećih kanadskih diskografskih kuća, Stony Plain Records.
Ronnie Earl objavio je niz tradicionalnih blues albuma, često isprepletenih s jazz, gospel i spiritual elementima. No, svako malo Ronnie se uvijek vraća svojoj "mother music" a to je tradicionalni blues.
Nema nikakve sumnje, Ronnie Earl je i danas jedan od najaktivnijih i najatraktivnijih blues gitarista, čiji se rukopis očituje u mnogobrojnim nedaćama, gubicima i u nekim čudesnim ozdravljenjima, a svemu tome još se dodaju istinska zahvalnost, ljubav, suosjećanje i nepatvorena strast. Sve to čujemo u njegovoj svirci gitare, sve to dolazi iz strašne pozadine, iz tzv. "touchstones" statusa unutar njegove glazbe. To ga i čini jednim od najboljih blues/soul/jazz gitarista današnjice.
PREPORUKA:
A što ću više pisati... pred nama je "The Luckiest Man" Ronnie Earl And The Broadcasters i mnogima je to dovoljno. Da, da, da svakako potražite i osigurajte svoj primjerak ovog briljantnog albuma.
Više o svemu saznajte na:
www.ronnieearl.com
www.facebook.com/RonnieEarlBlues
www.stonyplainrecords.com
Popis pjesama:
1. Ain’t That Loving You
2. Southside Stomp
3. Death Don’t Have No Mercy
4. Jim’s Song
5. Heartbreak (It’s Hurtin’ Me)
6. Howlin’ Blues
7. Never Gonna Break My Faith
8. Long Lost Conversation
9. Sweet Miss Vee
10. Blues for Magic Sam
11. So Many Roads
12. You Don’t Know What Love Is
(Stony Palin Records)
Yours bluesy,
Mladen Loncar - Mike
