Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Gregory Porter 1 

Hladna nedjeljna travanjska večer u Ljubljani zapravo je bila savršena za koncert koji nam je pripremio Gregory Porter. Otvorivši koncert pjesmom "Holding On" kao da je uputio riječi ohrabrenja publici. Nimalo razgovorljiv, Porter je komunicirao upravo glazbom, a svaki odsvirani broj nagrađen je gromoglasnim pljeskom dupkom ispunjene Gallusove dvorane Cankarjevog doma. Dokaz je to popularnosti ovog Grammyjem nagrađivanog jazz glazbenika koji trenutno proživljava najbolje trenutke svoje karijere. Namjerno ne želim reći da je na vrhuncu jer smatram da njegovo vrijeme tek dolazi. Inače nije običaj predstavljati bend odmah nakon prve pjesme, no prateći glazbenici na klaviru, kontrabasu, bubnjevima, saksofonu i hammondu zaista su zaslužili da budu u fokusu publike od samog početka.

Gregory Porter 6

Jedna od njegovih najpoznatijih pjesama "Take Me To The Alley" izvedena je među prvima. Pjesma o zabačenoj uličici, tamnom i osamljenom mjestu i ljudima koji su ostavljeni tamo da žive daleko od očiju užurbanog svijeta, pjesma o osamljenima i možda gladnima, izgubljenima i nesretnima govori upravo o našem odnosu prema takvim ljudima te zadaći da donesemo malo svjetla i radosti na takva tamna mjesta. Nevjerojatna lakoća kojom Porter izmjenjuje visine i pokazuje raspon svog baritona zaista je impresivna pri čemu posebno do izražaja dolazi njegov baršunasti glas te neočekivano i neobično završavanje fraza. Disciplina njegovih izvedbi vidljiva je kroz različite stilove, od funky "Don't Lose Your Steam" koja nas je odmah rasplesala do "Consequence of Love", njegove možda trenutno najslušanije pjesme u kojoj je bilo očito otezanje, no nimalo lijenost. Priča o tome kako ga je noć prije na trgu ispod njegovog hotela probudila skupina od dvadesetak mladih koji su s gitarom pjevali u 3 ujutro bila je dobar uvod u "Liquid Spirit", a cijela dvorana je sudjelovala držanju ritma kroz cijelu pjesmu. Trnce od glave do pete prouzročila je "Illusion" koju je otpjevao samo uz pratnju Chipa Crawforda na klaviru, također Grammyjevca. Direktna, iskrena i toliko teška izvedba pokazala je kako ponekad zaista nije potreban bend da bi se prenijela emocija, već je čak i sam njegov uzdah na kraju govorio više od ičega. Sjajna improvizacija kontrabasiste na megapopularnom riffu Deep Purplea bila je uvod u "Papa Was a Rolling Stone", nakon čega je Porter je vrlo suptilno odao počast svojim uzorima ubacujući Marvina Gayea, Boba Marleya, Raya Charlesa, Jamesa Browna, Ellu Fitzgerald, Johna Contranea, Stevieja Wondera, Billa Withersa, mnoge druge velikane i isječke iz crnačkih duhovnih pjesama poput "Wade in the Water". Posebno sam bila oduševljena kad je izvodio standard "Nature Boy" koji je uklopio u svoj "Musical Genocide". Uslijedio je fantastičan blues "O Berta", a koncert je zatvorio s "No Love Dying" i "1960 What?". Niti u jednom trenutku nije dopustio da postane dosadan publici.. Kroz glazbu je pričao priču o sebi, priču o tebi, priču o svima nama.

Gregory Porter 20

Setlista je bila složena od očekivano velikog broja pjesama s prošlogodišnjeg albuma "Take Me To The Alley" koji mu je početkom godine priskrbio još jednog Grammyja za najbolji vokalni jazz album, ali i uspješnice s albuma "Liquid Spirit", "Be Good" i "Water". Sto minuta regularnog dijela koncerta i jedan desetominutni bis bili su sasvim dovoljni da koncert svima ostane u lijepom sjećanju. Ponovno se vraćam na uličicu s početka teksta. Možda smo bili na jednako tamnom mjestu, ali svojom glazbom Gregory Porter zaista je donio tračak svjetla i u naše dvorište.

Cijelu setlistu s ljubljanskog koncerta poslušajte ovdje: