Kompilacija

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Ian McKaye

Punk nije umro 1977., samo je prestao biti ‘u modi’. I dok je post-punk scena u Britaniji ubrzo postala sinonimna s mainstreamom nadolazećih 80-ih, u SAD-u se kuhalo nešto posve drukčije.

Punk glazba koja je postala brža, žešća, odrješitija i, ne manje važno, socijalno i politički zaista aktivna. Boje hardcore-punka u relativno konzervativnom gradu Washingtonu oko 1980. su branili jedino Bad Brains, koji ionako nisu nastali kao produkt tog pokreta. Međutim, jedan je njihov sugrađanin u hardcore-punku vidio daleko više od same glazbe i stava. Ian MacKaye je radom u grupama poput The Teen Idles, Minor Threat, Embrace i Fugazi redefinirao punk i od njega stvorio validnu filozofiju. Uz to je sa svojim Dischord Records gotovo samostalno u Washingtonu stvorio jednu od najvažnijih punk scena na svijetu. U ovom glazbenom vodiču spomenut ćemo sva važnija diskografska ostvarenja u bogatoj karijeri pjevača, tekstopisca, instrumentalista i izdavača Iana MacKayea.

The Teen Idles osnovani su po uzoru na rana ostvarenja hardcore-punk scene i bendove Black Flag, The Germs, Circle Jerks te sugrađane Bad Brains. EP naziva ‘Minor Disturbance’ snimljen je ujesen 1980., no isprva njegova objava nije bila u planu. No, kada se to i pokušalo ostvariti, članovi grupe nisu uspijevali naći diskografa po svojoj volji. To je rezultiralo osnutkom Dischord Records u vlasništvu basista grupe, Iana MacKayea, i bubnjara Jeffa Nelsona. Ovaj EP, s osam pjesama u trajanju od niti 10 minuta, bio je prvo izdanje kasnije kultne diskografske kuće.
Zanimljivo je spomenuti i da su Teen Idles isprva zvali MacKayeovog prijatelja Henryja Garfielda na mjesto pjevača, koji je to odbio, no pristao je ići s njima na turneju kao roadie. Nekoliko mjeseci kasnije pridružio se svojim idolima Black Flag, koji su u to vrijeme tražili pjevača, te uzeo ime Henry Rollins. U vrijeme djelovanja Teen Idles nastao je i čuveni simbol ‘X’ na rukama maloljetnika kao znak vlasnicima klubova da im nije dozvoljeno konzumiranje alkohola. Sve dotada mlađi od 21 godine pretežno nisu smjeli ulaziti u klubove i slušati aktualne bendove. Ta praksa je, doduše, potrajala, protiv čega su se punk bendovi borili nastupajući u napuštenim zgradama, podrumima, kućama kada roditelji nisu bili nazočni, garažama i sličnim mjestima bez ograničenja. S vremenom je ‘X’ postao simbolom straight-edge pokreta, o kojem ćemo nešto kasnije.

Zbog unutarnjih razmirica The Teen Idles su se krajem 1980. raspali, no u prosincu je svoj prvi nastup već imala nova grupa Iana MacKayea, Minor Threat, u kojoj je zauzeo mjesto pjevača. Ime benda je imalo dvostruko značenje, a glazbeno i ideološki su nastavili gdje su Teen Idles stali. Naredne 1981. izbacili su dva EP-a prepuna brzih i kratkih socijalno angažiranih pjesama, među kojima su se istakle ‘Straight Edge’, ‘In My Eyes’ i ‘Out of Step’ zbog svojih tekstova koji propagiraju ‘čist’ život bez alkohola, narkotika i seksa. U Minor Threat je bio i bubnjar Jeff Nelson, a naslovnicu kompilacije ova dva EP-a iz 1984. krasio je lik Aleca MacKayea, Ianovog brata, koji je na nekim pjesmama dodao back-vokale.

Godine 1982. Dischord Records je izbacio kompilaciju washingtonskih hardcore bendova pod nazivom ‘Flex Your Head’. Naziv kompilacije je potekao od stiha iz obrade ‘12XU’ The Wire, ovdje u izvedbi Minor Threat. Pjesma je bila jedna od dviju zastupljenih od Minor Threat, dok su Teen Idles bili zastupljeni s tri pjesme, među kojima je bila obrada ‘No Fun’ The Stooges. Na kompilaciji su se našle i pjesme bendova Untouchables (s Alecom MacKayeom), State of Alert (Henry Garfield), Government Issue, Youth Brigade... Uz debi album Bad Brainsa, ova se kompilacija smatra najsvijetlijim trenutkom rane washingtonske hardcore-punk scene.

Nakon dva EP-a i kompilacije, Minor Threat su bili spremni za svoj LP debi. ‘Out of Step’, predvođen istoimenom pjesmom, donio je nešto dulje, sporije i manje politične pjesme, no i dalje su zadržale prepoznatljiv stil grupe. Bilo im je to posljednje originalno izdanje, budući da se MacKaye s vremenom razočarao hardcore-punk scenom i svime što je ona vukla za sobom: opijanje, drogiranje, uzajamno nasilje na koncertima, razbijanje inventara... Također, publika je ostala socijalno i politički inertna, unatoč jasnim i glasnim porukama bendova kroz pjesme. Godine 1984. izdana je ‘Minor Threat’, kompilacija prva dva EP-a, no tada se grupa već bila raspala.

‘Ljeto revolucije’ je obilježilo 1985. godinu u Washington D.C.-u. Iz tog pokreta nastali su bendovi poput Rites of Spring, Dag Nasty i Embrace, u kojem je glavnu riječ imao Ian MacKaye. Pokret je težio razbijanju stereotipa o hardcore-punk sceni kao onoj punoj nasilja i grubosti. Zvuk tih bendova zadržao je osnovne poruke tradicionalnog hardcorea, no s ‘blažom’ svirkom i načinom pjevanja. Mediji su to uskoro nazvali ‘emotional-hardcore’ ili, skraćeno, ‘emo-core’. Embrace je trajao jedva godinu dana, izdao jedan album te se raspao uslijed MacKayeovog nezadovoljstva medijskom interpretacijom njegove glazbe.

Nedugo nakon raspada Embrace, MacKaye je otišao u Englesku pokušati dogovoriti distribuciju izdanja kuće Dischord Records. On i Jeff Nelson, bivši bubnjar Minor Threat, zadržali su se nakratko u jednom londonskom studiju i snimili dvije pjesme. One su izdane iste godine kao sedmoinčni singl, a ime tog one-off projekta bilo je Egg Hunt.

Posljednji one-off projekt u nizu za MacKayea u 80-ima bio je Pailhead, bend kojeg je okupio s članovima industrial sastava Ministry. Izdali su nekoliko singlova te ih okupili 1988. u EP naziva ‘Trait’. Ministry je tih godina marljivo radio na brisanju imidža synth-pop benda sve mračnijim i žešćim zvukom, dok je MacKaye (na gitari i vokalu) istodobno s Joeom Lallyjem (bas) i Brendanom Cantyjem (bubnjevi) osnovao krunski bend karijere, Fugazi.

Vjerojatno najutjecajniji bend u žanru post-hardcorea (još jedna ladica) svoj je put započeo izdavši dva EP-a, ‘Fugazi’ (1988.) i ‘Margin Walker’ (1989.) s novim članom Guyjem Picciottom (Rites of Spring) na gitari i vokalu. Godine 1989. okupio ih je u LP album jednostavno nazvan ’13 Songs’. ‘Waiting Room’ je postala himna nekog novog punka, a među dojmljivijim pjesmama bila je i ‘Suggestion’, koja je progovorila o nasilju nad ženama, čime je MacKaye nastavio rušiti isforsirani macho imidž hardcore-punk scene.

Fugazi su sa svoja prva dva EP-a i naknadno izdanim LP-om zainteresirali i publiku i kritiku, no album nije požnjeo veći komercijalni uspjeh. No, s prvim LP-om originalnog materijala, ‘Repeater’, to se polako počelo mijenjati. Fugazi su svoje ime gradili preko stotina koncerata, često na neuobičajenim mjestima, zatim zalaganjem za niske cijene ulaznica te koncertnom politikom koja se protivila nasilju među publikom, naročito ‘poganju’. Naravno, njihova je sjajna glazba također rekla svoje pa je ‘Repeater’ s godinama stekao kultni status te se do danas prodao u preko dva milijuna primjeraka diljem svijeta.

Fugazi nisu počivali na lovorikama, već su se bacili na skladanje i snimanje sljedećeg albuma, kojeg su izdali u srpnju 1991. godine. ‘Steady Diet of Nothing’ je naziv dobio po citatu komičara Billa Hicksa, a na njemu je bend nastavio suptilno mijenjati svoj izričaj i eksperimentirati. Fanovi ga često navode kao najpotcijenjenijeg u katalogu benda – album zaista nema slabog trenutka, a jedna od najdomljivijih pjesama je MacKayejeva ‘KYEO’, posljednja na albumu.

‘In on a Kill Taker’ se pripremao nešto dulje od prošlih albuma te je konačno izdan u lipnju 1993. godine. U međuvremenu su Fugazi dobivali sve više medijskog prostora ponajviše zahvaljujući Kurtu Cobainu, obožavatelju benda, čija se svaka preporuka slušala sa zanimanjem. Popularnost grupe je narasla dovoljno da im čuveni Ahmet Ertegun, šef Atlantic Records, ponudi bianco ček i vlastiti sub-label. Zvala ih je i Loolapalooza s ponudom da budu headlineri te godine, no oba prijedloga su odbijena. Na ovom albumu Fugazi su smanjili tempo, no i dalje je bio pun sjajnih pjesama poput gotovo sedmominutne Ianove ’23 Beats Off’. Naslovnica albuma je djelo Jema Cohena, također redatelja dokumentarnog filma o grupi, ‘Argument’. Fotografija Washington Monumenta i papirić s riječima ‘in on a kill taker’, koji su završili na prednjoj strani omota albuma, nađeni su na ulici.

Nasljednik 'Kill Takera', 'Red Medicine', obogatio je svojim izlaskom na tržište diskografski siromašnu 1995. godinu. Fugazi nisu prestajali pomicati granice vlastitog izričaja te su svoje mjesto na albumu našle 'By You' i 'Version', pjesme koje nisu sličile prijašnjim uratcima grupe. Na kritički i financijski uspješnom albumu dominirala je 'Bed for the Scraping', MacKayeva stvar koja je najviše evocirala njegove uratke iz 80-ih, pogotovo u sastavima Minor Threat i Embrace. Naslovnica albuma prikazuje članove benda sa samo glavama iznad vode, što je mnoge podsjetilo na sličan omot albuma 'Spiderland' kultne grupe Slint.

Ian i društvo su s godinama rafinirali svoj zvuk, no i dalje nisu ‘otupili oštricu’: ‘Every town will be the same’ i ‘This one's ours, let's take another’, pjeva Ian u ‘Five Corporations’, najenergičnijoj pjesmi na albumu ‘End Hits’. Ime albuma je te 1998. potaklo glasine da Fugazi prestaju s radom, no do toga nije došlo još punih pet godina.

Utjecaj koji su na publiku i druge bendove izvršili Fugazi nemjerljiv je. Dio te priče o najvažnijem post-hardcore bendu pokušao je ispričati Jem Cohen režiravši rockumentary ‘Instrument’. Cohen i MacKaye prijatelji su iz djetinjstva, a prvospomenuti je za potrebe dokumentarca snimao bend punih 11 godina, od samih početaka grupe pa sve do 1998. godine. Film je objavljen 1999., a pratio ga je soundtrack s 18 uglavnom instrumentalnih outtakeova i dotad neobjavljenih pjesama. Jedna od iznimki bila je za Fugazi neobična ‘I’m So Tired’, klavirska balada s Ianovim vokalom.

Nakon tri EP-a u prve dvije godine djelovanja grupe, Fugazi su izdali četvrti i posljednji 2001. godine. ‘Furniture’ se sastoji od tri pjesme među kojima, naravno, dominira naslovna stvar koju je otpjevao MacKaye. Pjesma tipičnog Fugazi zvuka počinje sa sarkastičnim stihom ‘This is a song with no words’, a najviše je obradovala fanove koji su željno iščekivali novi studijski album grupe nakon tri godine.

Novi album grupe stigao je iste godine, no ujedno je predstavljao i oproštaj od publike nakon gotovo 15 godina djelovanja. Ipak, nitko nije ostao razočaran jer je ‘The Argument’ predstavljao možda i najbolji LP uradak grupe dotada. Svakako je bio najeksperimentalniji: paletu zvukova bend je proširio dodavanjem instrumenata poput violončela, a svoj su obol albumu dali i stage-tehničar grupe, Jerry Busher na udaraljkama te Kathi Wilcox (Bikini Kill) i Bridget Cross (Unrest) na back-vokalima. Antiratni album stigao je, nažalost ili nasreću, u pravo vrijeme na tržište – svega mjesec dana nakon terorističkih napada u SAD-u 11. rujna 2001. godine. Na ‘Cashout’ je Ian pokazao kako se frustracije svijetom u kojem živimo mogu iskazati i na nešto nježniji, no ništa manje učinkovit način.

Ian MacKaye se nakon upokojenja Fugazi nije okrenuo hibernaciji. Dapače, nastavio je biti jednako produktivan kao i dotad, no naglasak je sada bio na arhiviranju i objavljivanju vlastitih ranijih uradaka te onih washingtonske hardcore i post-hardcore scene od početka 80-ih naovamo. Prvo je objavio sjajnu kompilaciju ’20 Years of Dischord’ te ponovno ispričao priču o jednoj od najvažnijih neovisnih diskografskih kuća u povijesti popularne glazbe. Zatim je 2004. objavio ‘Fugazi Live Series’ te otvorio novo poglavlje u karijeri nominalno neaktivnog benda. Fugazi su svojim tehničarima davali snimati gotovo svaki koncert koji su odsvirali te su se MacKaye, Picciotto, Lally i Canty odlučili na objavu svakog od njih na posebnoj internet stranici. Arhiviranje je gotovo u potpunosti završeno pa je za preuzimanje dostupno preko 900 koncerata benda uz naplatu najčešće od 5 dolara naviše, ovisno o željama kupca. Gledajući brojne videe na Youtubeu te slušajući kompletne snimke koncerata, svi oni koji nisu uživo slušali Fugazi postali su svjesni o kakvom se moćnom i kvalitetnom sastavu radilo.

Priča o Fugazi se nastavila do danas, no Ian MacKaye se s vremenom ipak zaželio aktivnog bavljenja glazbom te je sa suprugom Amy Farinom sredinom 2000-ih osnovao duo The Evens. Zvuk ovog simpatičnog dua bitno je drukčiji od Ianovih prijašnjih bendova, no u tekstovima je bračni par MacKaye/Farina i dalje bio iznimno društveno angažiran. The Evens su, osim istoimenog albuma 2005., izdali još dva albuma: ‘Get Evens’ godinu kasnije te ‘The Odds’ 2012. godine. Bend je i danas aktivan.

Vrag nije dao mira MacKayeu i njegovom već 11 godina neaktivnom bendu Fugazi te su 2014. izdali ‘First Demo’. Doslovno, radi se o prvoj službenoj demo snimci koju je bend snimio 1988. u Inner Ear studiju u kojem su kasnije snimili veliku većinu svojih studijskih uradaka. Fanove je vjerojatno iznenadilo što se na ovoj demo snimci nalazi i ‘Furniture’, pjesma objavljena tek 2001. godine, a vrlo su zanimljive i verzije kasnijih mini-hitova ‘Waiting Room’ i ‘Merchandise’. Jedina dotad neobjavljena pjesma, barem u studijskoj verziji, bila je ‘Turn Off Your Guns’.