Kompilacija

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

david bowie

‘Talent posuđuje, genij krade.’ Biograf Davida Bowieja, Paul Trynka, poslužio se izrekom koja se pripisuje Oscaru Wildeu kako bi pobliže opisao način na koji je Bowie postao glazbena i modna ikona početkom 70-ih. Biografija ‘Starman’ izašla je za Davidova života, on ju je odobrio, tako da sramu ovdje nema mjesta. Na kraju krajeva, svakom boljem poznavatelju popularne glazbe poznato je kako ‘pioniri’ određenog glazbenog izričaja gotovo nikad nisu postigli svjetsku slavu, eventualno priznanje ‘upućenih’.

Prisjetimo se... Robert Johnson? Bluzeri i dio rock publike zna za njega, a pomogao je i Clapton svojim albumom ‘Me and Mr. Johnson’. Link Wray? Slabo. Dick Dale? Pulp Fiction. 13th Floor Elevators? Amon Düül? Big Star? Giorgio Moroder? Neu? The Sugarhill Gang? The Germs? Slint? Većina ovih glazbenika poznata je samo zbog napornog promotorskog rada od strane poznatijih (i često generaciju-dvije mlađih) kolega glazbenika i zagriženih fanova čiji se glas uspio čuti u masi drugih (hvala internetu). Ali nitko od njih nije postao slavan u smislu da čim vidite njihovu fotografiju, čujete njihov glas ili pjesmu na radiju da znate tko je on. Zašto onda Bowie jest?

bowie 1

Bowie je imao Uho, ali i Oko. Znao je ne samo slijediti trendove, već ih i stvarati – to vrijedi i za glazbu i za modu – na temelju onog što je čuo i vidio u artističkim ‘podzemljima’ Londona te kasnije Berlina, dok je u međuvremenu redefinirao ‘plastic soul’, kojim je osvojio Amerikance. Od početka 80-ih počeo je slijediti trendove te je postao još slavniji od onih od kojih je ‘posuđivao’. Sredinom 90-ih masovni se glazbeni ukus jako suzio, ali Bowie je i svejedno uspio naći prozor u industrial i alternative dance svijet. Od 2000-ih, kada se novi izričaji više nisu mogli proizvesti, Bowie je bio samo – Bowie. Graciozno je stario (čitavo vrijeme izgledajući mnogo mlađe) i s dark jazz eskapadom zvanom ‘Blackstar’ završio svoju životnu priču.

Utjecao je na mnoge: nijedan glazbenik u posljednjih pola stoljeća ne može zanemariti snagu i ljepotu Bowiejevog kataloga, čak i ako nije izravno nadahnut njime. No, Bowie također ima kome ‘skinuti šešir’. Tajna njegovog uspjeha bila je posuditi u pravom trenutku i umiješati posuđeno u vlastiti izričaj, odnosno vlastite pjesme. Zato i ‘Life on Mars?’, ‘Starman’, ‘Young Americans’, ‘Heroes’, ‘Ashes to Ashes’, ‘Let’s Dance’ i ‘Blackstar’ zvuče kao djela jednog glazbenika, bez obzira na međusobne žanrovske i kompozicijske razlike tih pjesama.

Danas ćete, vjerujem, moći pročitati stotine članaka o veličini Davida Bowieja povodom godišnjice njegovog odlaska. No, mislim da je o tome već sve rečeno, osim ako nas njegov tim ne iznenadi nekim posthumnim albumom, kao što je ‘Blackstar’ iznenadio sve one koji su mislili da je Bowie kreativno presušio. Iskoristit ću ovu priliku da svojih pet (za neke dodatnih pet) minuta slave dobiju oni kojima se Bowie divio onako kako mi danas divimo njemu. Oni koji su, kao i Bowie, najviše uživali u samom procesu stvaranja glazbe, bez kalkuliranja kamo će ih ta glazba točno odvesti.

Mladi je David Bowie na početku karijere gledao na sve strane britanske glazbene scene u potrazi za nadahnućem. Htio je pisati svoje pjesme i započeti samostalnu karijeru, no u moru kvalitetnih britanskih bendova i glazbenika bilo se teško izdvojiti. Bowie je, međutim, prepoznao genij Anthonyja Newleyja, do danas izvan Otoka nepoznatog kantautora, i gotovo u potpunosti kopirao njegov stil pjevanja i nastupanja. Newley je, navodno, pobjesnio čuvši koliko je Davidov izričaj sličan njegovom. Zanimljivo, Newley je autor ‘Feeling Good’, velikog hita za Ninu Simone, čiju je originalnu izvedbu ‘Wild Is The Wind’ Bowie obradio nekoliko godina kasnije. Velik je utjecaj u to vrijeme na Bowieja vršio i Lindsay Kemp, njegov mentor u vrijeme kad se bavio pantomimom, osobito u vidu teatričnosti i blage pompoznosti pjesama s prvog albuma Davida Bowieja.

Godine 1970. Bowie je iza sebe imao hit ‘Space Oddity’ i... ništa osim toga. Akustičnom folk-rocku su u Britaniji bili odbrojani dani, The Beatles su se razišli, a bendovi poput Led Zeppelin i nikad popularnijih i žešćih The Who bili su u središtu pažnje britanske i svjetske publike. Rađao se i heavy metal koji nije imao čvrste veze s bluesom – Black Sabbath su izdali svoj debi, ‘Paranoid’. Bowie je prepoznao promjene na vrijeme i koncem godine izbacio ‘The Man Who Sold the World’. Na njemu su svirali budući Pauci s Marsa, Mick Woodmansey (bubnjevi) i Mick Ronson (gitara), čiji je doprinos ovom albumu nemjerljiv. Jimmy Page mu je očito bio veliko nadahnuće, no Mick je već na ovom albumu postao autentični guitar hero.

Bowie se uskoro vratio izričaju sličnijem onom na prva dva albuma (‘David Bowie’ i ‘Space Oddity’) te skovao ‘Hunky Dory’ – pun pogodak. Iako takav tip glazbe nije bio osobito popularan u to vrijeme, Bowie je u nju unio dašak glamura kakvog je vidio čitajući, slušajući i gledajući o kulturnoj i modnoj sceni New Yorka. Snažan utjecaj američkih vršnjaka najviše se očitovao na posvetama ‘Andy Warhol’ i ‘Song for Bob Dylan’ te u velvetovskoj ‘Queen Bitch’. Da, David je znao za Velvet Underground 1971. godine. Album je već bio gotov kad je Bowie prvi put odletio za SAD, točnije New York, te upoznao svoje idole Warhola i Loua Reeda. S prvim se nije baš sprijateljio, no s Reedom je postao dobar prijatelj te godinu kasnije i suradnik na njegovom ‘Transformer’. Prilikom tog posjeta stekao je još jednog prijatelja za cijeli život i glazbenika koji ga je nadahnuo i kojeg je nadahnuo – Iggyja Popa.

Poznato je da spomenute pjesme nisu bile komercijalni vrhunac ‘Hunky Dory’, već su to bile sjajne i originalne ‘Changes’, ‘Oh! You Pretty Things’ i, naravno, ‘Life on Mars?’. Ali, tko zna otkud je došlo nadahnuće za njih…

Glamur kakvim se Bowie dičio u svojoj glazbi, ali i u svojoj pojavi i imidžu, ‘eksplodirao’ je na ključnom albumu za stvaranje legende kakva je postao i ostao David Bowie. Osmislio je alter-ego ‘Ziggy Stardust’ te koncept prema kojem je Ziggy rock zvijezda izvanzemaljskog porijekla koja među zemljane dolazi širiti mir i... rock’n’roll. Međutim, nije sve ‘palo s Marsa’: Bowie se nadahnuo mentalnim stanjem propale rock zvijezde Vincea Taylora, ekscentričnošću i nadimkom Legendary Stardust Cowboyja, modom Kansaija Yamamota i, što je najvažnije, glazbom svog prijatelja s početka karijere, Marca Bolana. Bolan i njegov bend T-Rex te Bowie u svojoj Ziggy fazi obilježili su žanr prozvan glam-rock. Svi su ti utjecaji jasno vidljivi, no zaboravlja se da je ‘It Ain’t Easy’ zapravo obrada još jednog vrsnog malo poznatog/zaboravljenog glazbenika, Rona Daviesa. Sve u svemu, Bowie je na ‘The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders From Mars’ izgradio remek-djelo i najupečatljiviji rock alter-ego svih vremena spajajući talente opskurnih i originalnih likova u nešto sasvim posebno i nezaboravno.

‘Ziggy ide u Ameriku’, rekao je Bowie i postao Alladin Sane, odnosno A Lad Insane. ‘Alladin Sane’ je bio usamljenija i nešto ozbiljnija verzija Ziggyja, a jedan od tipičnih primjera je ‘Time’, nadahnuta kazališnim komadom ‘Alabama Song’ Bertolta Brechta i Kurta Weilla, kojeg je Bowie obradio i izdao kao singl koju godinu ranije. Na albumu se našla i obrada Stonesa ‘Let’s Spend the Night Together’, tim bendom nadahnute ‘Cracked Actor’ i ‘Watch That Man’ te ‘Lady Grinning Soul’, skladana po uzoru na glazbu soul pjevačice Claudije Linnear. Riff iz hita ‘The Jean Genie’ osmislio je Davidov prijatelj George Underwood zabavljajući se na akustari - isti onaj koji je Bowieju promijenio boju jednog oka.

‘Alladin Sane’ je ‘lansirao u orbitu’ još jednog glazbenika, pijanista Mikea Garsona, koji je s prekidima surađivao s Bowiejem do završetka snimanja ‘The Next Day’. Garson je danas najveći promicatelj Bowiejeve glazbe i naslijeđa od svih njegovih bivših suradnika.

Bowie je 1973. naglo umirovio Ziggyja te kupio malo vremena snimivši album obrada ‘Pin Ups’. Potom je, s 27 godina, odlučio stvoriti nešto još zahtjevnije, ozbiljnije i sveobuhvatnije. Htio je skladati kazališnu predstavu po uzoru na Orwellov roman ‘1984’ te se bacio na skladanje i pisanje tekstova. Album je već bio spreman kad je saznao da Orwellova udovica ne želi dati prava na predstavu. Bowie nije klonuo duhom, već je pjesme iskoristio za svoj novi album ‘Diamond Dogs’, a njima je pridodao još pokoji potencijalni hit. Među njima je bila također jedna ‘napuštena’ pjesma, ‘Rebel Rebel’, koja je bila prvotno namijenjena kazališnoj verziji albuma ‘The Rise and Fall...’. Svima je odmah bilo jasno koga je ‘pokrao’ s glavnim riffom, no, istovremeno, nikog nije bilo briga jer je pjesma svima ušla u uho – popela se do petog mjesta britanske ljestvice singlova. Ono što je zanimljivije i neobičnije je da je za vrijeme ‘Diamond Dogs’ sesija snimljena i obrada ‘Growin’ Up’ tada nepoznatog Brucea Springsteena.

Bowie se na ‘Hunky Dory’ naklonio svojim američkim uzorima, proputovao SAD kao Ziggy, nastavio se probijati s ‘Diamond Dogs’, no tek je s ‘Young Americans’ pokazao da ga rodna gruda više ne zanima. Na tom se albumu posvetio istraživanju i reinterpretiranju soula, funka i doo-wopa te prisvojio termin ‘plastic soul’ kako bi opisao konačan proizvod. Album je označio prvu suradnju s Carlosom Alomarom, ponajboljim živućim ritam-gitaristom, a na snimanju je bio prisutan i John Lennon. Uskočio je na obradu ‘Across the Universe’ The Beatles, a Bowie je jednom prilikom načuo kako se u predvorju studija igra s zaraznim riffom. Bowie je riff uzeo i skladao ‘Fame’, ironično, njegov prvi broj jedan na američkoj ljestvici. Riff kojeg je Lennon svirao potječe iz pjesme ‘Footstompin’ vokalne skupine The Flares.

Nakon dvije godine, Bowie je u svojoj losanđeleskoj ‘Thin White Duke’ fazi ponovno imao ‘tranzicijski’ album. Ovaj put Bowie je napuštao plastic soul i, pod utjecajem ‘nove kozmičke glazbe’ iz Zapadne Njemačke, okretao se hladnom, jednostavnom, ritmičnom te, iznad svega, eksperimentalnom izričaju. No, jedino su dijelovi naslovne ‘Station to Station’ dali naslutiti da bi Bowie radikalno mogao promijeniti smjer. Ostalih pet pjesama bili su tek nešto ozbiljniji, ali i mnogo uzbudljiviji bijeli funk i soul. ‘Stay’ mi je ostala omiljena Bowiejeva stvar, ali u uši ulaza i fantastična obrada ‘Wild Is The Wind’ Nine Simone, za koju je David jednom prilikom rekao da najviše voli izvoditi uživo od svih pjesama koje je ikad snimio.

Sredinom 70-ih u Los Angelesu kokaina je bilo na svakom koraku, no Bowie je, prema vlastitom svjedočanstvu i prema njegovim poznanicima i suradnicima, pretjerao. Paranoja inducirana ovisnošću otuđila ga je od vanjskog svijeta te gotovo ubila. Davidu je bila potrebna ‘nova karijera u novom gradu’ te je 1976., zajedno s Iggyjem Popom, preselio u Berlin. Bowieja je već neko vrijeme fascinirala njemačka krautrock scena, kako su je prozvali britanski novinari, i htio je biti bliže bendovima kojima se divio te sam upiti dio te atmosfere. Bowie se očistio od droga te bacio na posao: rezultat je danas slavna ‘Berlinska trilogija’, među kojima je prvi album ‘Low’. Na mračnoj ‘Warszawa’ nadahnuo ga je poljski zbor Śląsk i njihova ‘Helokanie’, no manje je poznata sličnost instrumentala ‘A New Career in a New Town’ s ‘Silver Cloud’ benda La Düsseldorf. Vođa tog benda bio je Klaus Dinger, nekad član Kraftwerk i Neu! te svakako jedna od središnjih figura ondašnje scene.

‘Postoji stari val. Postoji novi val. I postoji David Bowie...’, govorili su novinari odustavši od stavljanja albuma ‘Heroes’ u žanrovsku ladicu. Iako je album nešto pozitivniji od mračnog ‘Low’, krautrock utjecaji su podjednako snažni. Čak su i Kraftwerk spomenuli Bowieja na pjesmi ‘Trans-Europe Express’ (‘From station to station/Back to Dusseldorf City/Meet Iggy Pop and David Bowie/Trans-Europe Express). Bowie je ‘zauzvrat’ jednu pjesmu nazvao ‘V-2 Schneider’ po Florianu Schneideru iz Kraftwerk, no najveće su priznanje dobili Neu! s već spomenutim Klausom Dingerom i Michaelom Rotherom (koji je zamalo zasvirao na ‘Low’). Album i naslovna pjesma, danas jedna od omiljenih Bowiejevih, nazvani su po ‘Hero’ s albuma ‘Neu! 75’, koji je izvršio presudan utjecaj na bendove poput Sex Pistols i Joy Division.

Na ‘Lodgeru’ je Bowie već počeo (namjerno) kopirati samog sebe (‘Move On’ je muzikalno ‘All the Young Dudes’ unatrag), a također je počeo utirati put modernom world musicu. Na ‘Scary Monsters (And Super Creeps)’ je, pak, slijedio novi val te otvorio još jedno novo poglavlje u Bowiejevoj karijeri. Iako se u ‘Teenage Wildlife’ lirički obračunava s novom scenom, prigrlio je i obradio ‘Kingdom Come’ Toma Verlainea, još jednog glazbenog autsajdera čiji radovi s Television zvuče svježe i aktualno i nakon 40 godina. Za Davida je bilo vrlo bitno i gostovanje Petea Townshenda iz The Who, njegovog idola iz mlađih dana, na odličnoj ‘Because You’re Young’.

Plastic soul s ‘Young Americans’ do 1983. je postao ‘svačija igra’, a novi se val razbio i stopio s morem komercijalnog popa s korijenima u soul, funk i disco glazbi. Čak se i rock ‘prodao’, a Bowie je očito pomislio kako bi i za njega bilo vrijeme da dobije dio kolača slave kojeg je dobivao tada megapopularni Michael Jackson. Michaelovi tajni aduti na ‘Thrilleru’ bili su autor i producent Rod Temperton, gitarist Steve Lukather (Toto) i Eddie Van Halen s gitarskom solažom na ‘Beat It’. Bowie je, pak, uzeo Nilea Rodgersa (Chic) za producenta i svog ‘Eddieja’, blues zvijezdu Stevieja Ray Vaughana za solo u ‘Let’s Dance’, naslovnoj pjesmi albuma. Osim te pjesme i ‘Modern Love’, veliki je hit bila Davidova verzija ‘China Girl’, pjesme koju je s Iggyjem Popom napisao za njegov album ‘The Idiot’ iz 1977. godine. Spora, ali srčana Iggyjeva pjesma s komercijalno neuspješnog, ali kultnog albuma postala je megahit u Bowiejevoj verziji. Još se jedna obrada našla na albumu, ‘Criminal World’ britanske grupe Metro.

‘Tonight’ je Bowie koji je htio nastaviti s formulom s ‘Let’s Dance’, no nadahnuća kao uoči tog albuma nije bilo. Stoga se Bowie okrenuo onome što mu je dotad odlično išlo: obradama. Čak tri je ‘posudio’ od Iggyja (supotpisao je dvije od njih), jednu od The Beach Boys (legendarnu ‘God Only Knows’), a jednu od široj javnosti nepoznatog Chucka Jacksona. Chuck je u 60-ima snimao za Motown, no njegova je zvijezda kasnije izblijedila. Danas se polako primiče osamdesetoj, a Bowieju je dao pjesmu koja je zaokružila komercijalno uspješan, ali dotada kritički najlošije prihvaćeni album karijere.

S ‘Never Let Me Down’ Bowie je dosegnuo umjetnički low point. Nakon financijske najuspješnije turneje u karijeri konačno se zasitio imidža samozadovoljne pop-zvijezde te odlučio oformiti prvi bend u svojoj profesionalnoj karijeri. Tin Machine su, osim Bowieja, činili Reeves Gabrels (gitara), Tony Sales (bas) i Hunt Sales (bubnjevi). Funkcionirali su kao demokratska zajednica: profit su dijelili na četiri jednaka dijela, intervjue su radili zajedno te odlučili su ugasiti projekt čim ga se netko od članova zasiti. Jedina kreativna odrednica bila je raditi glazbu kakva im se sviđa, tj. kakvu sami vole slušati. Amerika je još uvijek bila u proto-grunge fazi kad je izašao album ‘Tin Machine’, no scenom su već drmali The Pixies sa dva izdana albuma. Upravo se u naslovnoj pjesmi ‘Tin Machine’ najjasnije prepoznaje utjecaj bostonskog sastava: frenetični ritam i agresivni, zvečeći riffovi uz neurotičnu vokalnu izvedbu.

Uz albume Boba Dylana se veže ona novinarska floskula najbolji od ‘Blood on the Tracks’, a uz Bowieja od ‘Scary Monsters’. Prvi koji je zaslužio taj epitet je bio ‘Black Tie White Noise’ iz 1993. godine. Na njemu je Bowie hrabro pokušao pomiriti house, hip-hop, industrial, klasični rock’n’roll i... sebe. Svojim je originalnim pjesmama dodao, po običaju, par obrada: anti-rock verziju ‘I Feel Free’ grupe Cream u spomen svog brata Terryja (na kojoj je zasvirao i Mick Ronson), ‘I Know It’s Gonna Happen Someday’ Morriseyja, još jednog u nizu Davidovih mlađih uzora te ‘Nite Flights’, plesni izlet najpoznatijeg introverta angloameričke popularne glazbe, Scotta Walkera. Verzija nakratko ponovno okupljenih The Walker Brothers nije doživjela veliku promjenu na Bowiejevom albumu, no, slušajući original, jasno je da je Bowie od Walkera pokupio već sasvim dovoljno, naročito u vidu vokalnih manira.

‘1. Outside’ je bila prva suradnja producenta Briana Ena i Davida Bowieja nakon ‘Lodger’ iz 1979. godine. Dakle, prošlo je 16 godina, no magija nije nestala. Album je konceptualno slijedio ideju s ‘Diamond Dogs’ o postapokaliptičnom svijetu, a glazbeno se ugledao na popularnu glazbu sredine 90-ih. Glazbenik kojem se Bowie divio već nekoliko godina, Trent Reznor (Nine Inch Nails), bio je veliko nadahnuće tada 48-godišnjem Davidu, koji je htio ponovno biti u trendu kao s ‘Let’s Dance’, ali uz to i eksperimentirati i riskirati. S ‘Outside’ je uspio, iako album i danas nailazi na podijeljena mišljenja. Nine Inch Nails i Bowie su čak otišli na zajedničku turneju, na kojoj je Reznor promovirao dvostruki album ‘The Downward Spiral’ s nezaboravnom ‘Hurt’.

Bowie je nakon ‘Outside’ nastavio sa soničnim eksperimentima i praćenjem aktualnih glazbenih zbivanja na sceni. Albumom ‘Earthling’ odjekuju utjecaji The Prodigy i Underworld, između ostalih. No, Bowie nije samo posuđivao. Znao je i krasti, i to najsitnije detalje iz opskurnih pjesama. Dokaz tomu je krađa rečenice ‘If it's good to ya, it’s gotta be good for ya’ iz pijanog uvoda u live izvedbu ‘Bodhisattva’ Steely Dan, koju je ubacio u instrumentalni break svoje ‘Little Wonder’.

Nekako se kod ‘Heathen’ sve vrti oko mladog i mladosti (young). Bowie je izjavio kako se ‘u njegovoj dobi’ više nije pametno prečesto pojavljivati na televiziji te kako ‘mladi trebaju ubiti stare’. Regrutirao je pijanisticu Kristeen Young te prijatelja Petea Townshenda, koji je već s njim svirao na ‘Because You’re Young’. Također, obradio je pjesmu Neila Younga ‘I’ve Been Waiting For You’. Pjesma futurističkog prizvuka s Youngovog samostalnog debi albuma iz 1969. godine sjajno se uklopila na ‘Heathen’, a tome je pripomogao Dave Grohl na gitari. Zanimljivo je spomenuti i kako su Pixies obradili istu Neilovu pjesmu za B-stranu singla ‘Velouria’, a Bowie je baš na ovom albumu obradio njihovu ‘Cactus’.

Tko je mislio da Bowie više ne može iznenaditi s obradama nakon što je obradio pjesme i Pixies i Legendary Stardust Cowboyja, šokirao se čuvši kvazidisco verziju prpošne ‘Pablo Picasso’ The Modern Lovers, odnosno, Jonathana Richmana. Ostatak albuma, uz obradu ‘Try Some, Buy Some’ Georgea Harrisona, ‘Reality’ je bio klasični moderni Bowie-rock, gdje je ‘Sintetizist’ jednostavno spojio svoja sonična i životna iskustva u još jedan zanimljiv album.

Prošlo je čak deset godina između albuma ‘Reality’ i vrlo dobro prihvaćenog ‘The Next Day’ te još tri prije ‘Blackstar’. Oproštajno djelo Davida Bowieja zaista je posebno. Bowie se po prvi puta okušao u modernom avantgarde jazz izričaju, iako je s jazzom koketirao i slušao ga kroz čitavu svoju karijeru. Regrutirao je odabrane jazz glazbenike s bazom u New Yorku i snimio, uz ‘Low’, najhrabriji album svoje karijere. Priznao je da se nadahnuo slušajući Kendricka Lamara, Boards of Canada i Death Grips, a ritam u naslovnoj ‘Blackstar’ dobar je primjer utjecaja alternativnog hip-hopa. Najdirljiviji je dio albuma, pak, kopiranje samog sebe u posljednoj pjesmi na albumu, ‘I Can’t Give Everything Away’. Ako pažljivo slušate početak pjesme, možete prepoznati onu sjetnu usnu harmoniku iz ‘A New Career in a New Town’ s albuma ‘Low’.

Ne znam što nam to Bowie ‘nije dao’, ali uvjeren sam da je u nekom nebeskom gradu (ili na Marsu?) već izgradio novu karijeru.