facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
The Visitor

Bookmark

Data

Released Prosinac 2017
Format Albumi
Vrsta Hard rock / Album Rock
Dodano Ponedjeljak, 18 Prosinac 2017
Žanr Rock
Length 51:10
Broj diskova 1
Edition date Prosinac 2017
Država Europa
Etiketa Reprise Records
Catalog Number 9362-49088-6
Edition details objavljeno: 1.12.2017.; producenti: John Hanlon, Neil Young i The Volume Dealers; snimano: 2017. - Shangri La Studio, Capitol Studios
Tags reprise Neil Young John Hanlon Reprise Records The Volume Dealers Promise Of The Real

Review

Odavno sam ja pročistio sve moje čakre,stoga me baš boli đon za sve one kritičare koji su me prestali slušati prije 10,15 možda i 20 godina,smatrajući da nemam ništa novog za ponuditi,pa su se u misiji „spasenja“ rock'n & rolla okrenuli nekim novim imenima i adresama.

Ja dobro znam da još uvijek mogu napraviti dobru pjesmu ili opaliti žestoki riff. Na mojim koncertima često mi pucaju žice na gitari i na njima doslovce potvrđujem moje prezime, unatoč mojim godinama.

Dakle,boli me đon za njih koji gotovo uvijek,a često bez valjanog razloga žele promjene,eksperimente po svaku cijenu,žele da ja i moji prijatelji iz glazbene Pangee,koje mnogi nazivaju dinosaurusima izađemo iz naših prirodnih staništa da bi zadovoljili njihova nepresušna ega i potvrdili njihova „nepogrešiva“ mišljenja“. Jer kritičari su ti koji će mi kazati kako trebam raditi,samo kad bi oni to znali kako.

Ovo su riječi koje sam imputirao starom glazbenom liscu,a za koje mogu pouzdano kazati da nisu daleko od njegovih razmišljanja koje konstantno dokazuje već dugi niz godina.

U ovom poslu da bi trajao,moraš biti vraški dobar i zanimljiv. Ako Neil Young ne potvrđuje obje premise koje onda vode ka neizbježnom zaključku,onda neistomišljenici imaju ozbiljan problem.

Ja osobno guštam slušati (naročito u živo) njegov prepoznatljiv,nazalni vokal i još uvijek razbijački distorzijski riff prepun dobre vibre, a o njegovim remek djelima koji odavno krase glazbeni Olimp ne treba trošiti ni sekunde vremena.

Činjenica je da je u posljednje dvije godine Neil iskakao iz svake paštete,naime izbacio je toliko albuma koliko netko stvori u svom umjetničkom životu. Točan broj je 5: „The Monsanto Years“ iz 2015,“Earth“ i „Peace Trail“ iz 2016 te „Hitchhiker“ i ovaj najnoviji „The Visitor“ u tekućoj godini, uz napomenu da nisu svi sadržavali nove materijale.

Gola je istina da Neil nije u cvijetu mladosti,niti je zgodan,niti prodaje cice i guzice,nije dedicated follower of the fashion (glazbene,naravno). Poznata je njegova neusporediva strast za stvaranjem,a strast je ona koja tjera na kolanje najfinije sokove duše, kojih ako ima previše,nedvojbeno slabe mudrost – što u njegovom slučaju nikako nije ogledan primjer. Kvaliteta i kvantiteta nikad,ili rijetko kad su bile sestre blizanke. Izgleda da je Neil u svom alkemičarskom loncu uspješno pomirio i jedno i drugo,njegov glazbeni stol prekrcan je ukusnim i originalnim receptima koji se ne referiraju ni na koga. Kroz prenapučenu rock džunglu izgradio je široki autoput kojim se slobodno šlepaju mnogi autori koje,ne rijetko, kritičari uzdižu u zvjezdane visine,dajući im kredibilitet i status kojeg ne zaslužuju. Neila za to nije ni najmanja briga,iako je u njegovom i privatnom i glazbenom životu bilo padova i velikih pogrešaka,to su samo dokazi odlika velikog čovjeka i umjetnika.

Opravdano se može kazati da je Neil Young višestruka ličnost,naime uvijek prije izlaska novog albuma trebalo se upitati koji Neil će iskočiti:folk guy,praotac grungea,akustični Neil,prekaljeni rocker ili dokazani( u mlađim danima) avangardist od čijih zvučnih ideja gorko plaču ili instrumenti ili njegova publika. Odlika je to glazbenog genija kakav je Neil nedvojbeno,jer njegovi su radovi prije rezultat intuicija, manje rasuđivanja njegovih unutrašnjih nadahnuća. Nema kod njega referiranja na ničije glazbene storije, jedan je to od posljednjih,iskrenih,bezkompromisnih glazbenih Mohikanaca.

I ovog puta je za ovaj glazbeni pir pozvao provjerene „djevere“ - mlade,vrsne glazbenike – „Promise Of The Real“ koji su ga pratili na zadnjoj turneji,kao i na albumu „Earth“, a za napomenuti je da je jedan od članova Lukas Nelson,sin Willie Nelsona.

Sjedokosi kum grungea,ponosni vlasnik gargantuovskog feedbacka je i na ovom albumu opetovano dokazao da ne odustaje od poslovično kompenzirajućih melodijskih privlačnosti. U njegovoj glavi već odavno bjesne oluje čiji su rezultati bezbrojni glazbeni biseri,uglazbljene lijepe misli koje je kao zrcalni odraz s lakoćom pretvorio u prepoznatljivi finalni glazbeni proizvod. Izraz prepoznatljiv po distorzijskim gitarskim vriskovima („Stand Tall“), njegovim zaštićenim trade markom,zaštitnim znakom njegovog opusa.

Nalazimo tu i reminiscenciju na njegove najbolje akustične dane („Almost Always“ sa apsolutnim ugođajem južnjačke utjehe,poslovičnom usnom harmonikom i odličnom gitarom); kao i poneka iznenađenja: u „Change Of Heart“ kao da je oživio atmosferu i glas Johnny Casha s obveznim zviždukanjem, akustičnim gitarama i back vokalima, dok je u „Carnival“ netipičnoj za njegov opus izmiješao latino ritam sa cirkuskim valcerom i Santaninom gitarskom atmosferom. A šta kazati o „Diggin' A Hole“ sasvim korektnim bluesom.

Kao i uvijek Neil ne može a da se ne spotakne o politiku,iako njegovi kritičarski stihovi nemaju onakvu snagu i poruku kao nekada,prije je to pomalo pompozno,a ujedno i slatkorječivo trkeljanje (himnička „Children Of Destiny“ – slatko/gorka je rokija sa gudačima i bras linijom koja može poslužiti i kao reklama za regrutiranje – sjećate li se one Uncle Sam wants you).Taknuo se on i trenutnog američkog predsjednika podsjećajući ga da je Amerika oduvijek bila „Allready Great“ odličnim uvodom u ostatak materijala („I'm Canadian by the way,but I love USA“).

I za sami kraj ostavljena je dugosvirajuća „Forever“ kao živi dokaz da Neil još uvijek može napraviti odličnu pjesmu koja se s lakoćom uvuče pod kožu, što zbog njegovog glasa,što zbog zaista jednostavne, ali uvjerljive svirke prepune sitnih i slatkih glazbenih trenutaka.

Prateći bend „Promise Of THe Real“ pomalo hvataju status neprikosnovenih Crazy Horse ,vidi se da guštaju u svirci ostavljajući Neilu dovoljno prostora za njegove minijature.

Nositelje ovog albuma koji zaslužuju iskrenu preporuku nalazim u „Already Great“; „Almost Always“; „Carnival“ i „Stand Tall“.Po nekim nepisanim pravilima u slučaju da na albumu postoje 2-3 dobre pjesme,onda se on može ocijeniti vrlo dobrim – što ovaj novi Neilov nedvojbeno potvrđuje.

Zaključak: Neilova je ovo sadašnost, ako je poznato da je sadašnjost samo tranzicija,prijelaz u neizvjesnost,onda s radošću treba očekivati njegove nove bljeskove. Obzirom da je Neil još uvijek alive and kicking, siguran sam da bi mnogi prodali dušu,lijevu nogu ili šarenicu za napraviti nešto jednako dobro.

Đorđe Škarica

Hits 264
Hitchhiker « Hitchhiker Neil Young Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42