facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Svibanj 2016
Format Albumi
Vrsta Alternative/Indie Rock / Alternative Pop/Rock / Experimental Rock
Dodano Petak, 13 Svibanj 2016
Žanr Rock
Length 52:31
Broj diskova 1
Edition date Svibanj 2016
Država Europa
Etiketa XL Recordings
Catalog Number XLDA790
Edition details objavljeno: 8.5.2016.; produkcija: Nigel Godrich i Radiohead; snimano: 2014. - 2016. - La Fabrique Studios (Saint-Rémy-de-Provence, France) i RAK Studios (London, England)
Tags XL Recordings Nigel Godrich Radiohead

Review

Teško je reći je li ih lakše voljeti ili mrziti, ali neosporna je činjenica da su Radiohead već dva desetljeća ono nešto više od benda, brand koji znači više od svoje glazbe, riječ koja govori više od stihova, ime čiji se svaki novi proglas očekuje s posebnom vrstom nestrpljenja i očekivanja, u kojem god taboru nasuprot njima stajali. Onih već gotovo davnih devedesetih u svom sam unajmljenom studentskom stančiću do iznemoglosti upijao sve ljepote "The Bends" i savršeno košmaran, pripremanju ispita posve neprilagođen svijet epohalnog "OK Computer", s ostatkom svijeta dijeleći cijelu paletu osjećaja kakvi popunjavaju osobni karton jednog prosječnog fana. Ti su albumi uistinu bili sami vrhunci cijele jedne dekade u povijesti popularne glazbe, tek naknadno masovnije podijelivši zagovornike jednog ili drugog po ključu sličnom zagovarateljima ranih ili kasnih, ozbiljnijih Beatlesa. Neovisno od tih (pseudo)hipsterskih nadmudrivanja i licitiranja, rano je postalo jasno da Thom Yorke i društvo imaju ne samo nešto posebno za reći nego i cijeli asortiman načina na koje će to nešto reći. "Kid A" je kod dijela publike i kritike izazvao nevjericu da bi ga vrijeme učinilo još jednim remek-djelom, a niz kasnijih albuma nezasluženo trpio u usporedbama s prethodnicima, ali veliko ime Radiohead ostalo je referentna točka, položaj u kojeg se gleda. S ljubavlju ili mržnjom, momcima vjerojatno uglavnom svejedno.

"A Moon Shaped Pool" zatekao je svijet pet godina nakon prošlog, na najljepši način nebitnog albuma "The King of Limbs". Dovoljno da svi pomalo ostarimo, da se Thom još malo miri sa svijetom, a Jonny Greenwood posve preraste tu svoju gitaru kojom je briljantno bojio rane Radioheadove albume. Dovoljno da novi album s potpisom ovoga benda ne bude predestinirani glazbeni događaj godine, ali nikako ni dinosaurovo jaje. I sam sam se negdje usput razdvojio od njih, tamo negdje na "Hail to the Thief" – možda zbog tih tri ili četiri pjesme viška, što su umjesto na albumu trebale završiti na B-stranama – nakon kojega nam se putovi jednostavno nisu više preklapali, pa me je novi album dočekao na čistini s koje se nisam znao skloniti, a nakon prvog preslušavanja, zasad još uvijek samo kao download (fizičko izdanje očekuje se sljedećeg mjeseca), nisam to ni poželio.

Thom Yorke nedavno je okončao 23 godine dugu ljubavnu vezu, ali bilo bi prvoloptaški (samo) kroz tu prizmu gledati i slušati "A Moon Shaped Pool"; Jonny Greenwood je, radeći filmsku glazbu, i to za meštra od zanata, Paula Thomasa Andersona, za remek-djelo "Bit će krvi" te za "Master" i "Skrivenu manu", stekao zavidnu reputaciju i u klasičarskim krugovima, ali (samo) time objašnjavati zvuk novoga albuma bio bi površan posao; jedanaest novih pjesama na albumu je poredano abecednim redom, ali nalaziti u tome neki ključ i dublja značenja bilo bi ne više od pukog naklapanja; među njima je bar pet pjesama starijih od četiri godine ("True Love Waits" datira još iz sredine devedesetih), ali ocijeniti novu zbirku kolekcijom "zaostataka" bilo bi nepošteno. Pa što je onda, dakle, "A Moon Shaped Pool", osim što je album koji me slučajno – mada slučajnosti ne postoje, pa sad tumačite to kako vam drago – vratio studentskoj glazbenoj ljubavi i što je jednostavno deveti studisjki album Radiohead?

E pa ovdje imamo posla s posebnom vrstom glazbe, odnosno, sortom albuma kakva vam se ne unosi u lice makar nosila zvučni potpis, kakva vas ne hvata ni za ruku ni za grlo niti probada ni u glavu ni u želudac, pa 'ajmo reći na prvu ni u srce, već puže do vas, zavlači vam se u dom, u samu intimu poput sporopomičućih pipaka neke čudne zvijerke. Kakva će vam poremetiti sve planove čim vam napokon zaokupi pozornost i zadrži vam pogled na jednoj točki. Album kakav nikako – ali uistinu nikako i nipošto – ne smijete slušati tiho, negdje u pozadini, dok tapkate po omiljenoj društvenoj mreži ili rezuckate nokte, još manje dok vam kakav news-portal pokušava objasniti tko je crven, a tko crn. Album čija glazba pluta oko vas i ubrzo kroz vas. Ne, ne pokušavam biti dovitljiv i sebi olakšati posao, već nastojim i pišući ove retke dočarati sve ono u što se Radiohead pretvorio (bilo bi isuviše pretenciozno reći, evoluirao) ovim svojim novim čedom. Ako nas je već davni "Pablo Honey" htio uhvatiti za bradu, "The Bends" uspijevao osupnuti svojim malim perfekcijama, a "OK Computer" protresti i pretresti kao malo što dotad, ako su nas "Kid A" i "Amnesiac" htjeli dohvatiti za želudac, a "Hail to the Thief" za svaki organ pojedinačno, ako nas je "In Rainbows" htio ponovno podsjetiti na svaku od tih etapa, a "The King of Limbs" pokrenuti nam udove, "A Moon Shaped Pool" gotovo je nezainteresiran za našu reakciju. On istovremeno juriša i okoliša, zove i drži na distanci, nudi glazbu i njezinu jeku, stvara kovitlace tamo gdje očekujemo mirni tok, i obratno.

Sve ono što sam spominjao, prvenstveno vezano uz Yorkeov privatni život i punu afirmaciju raznolikosti Greenwoodova glazbenog talenta, naći ćete tu kao neizostavan sastojak. I još štošta što više nećete ni znati ni željeti znati objasniti. Od orkestriranih col legno nasrtaja na gudačke instrumente u "Burn the Witch" preko uvrnutog folka "Desert Island Disk" i polagano građenih sintetičnih slapova "Ful Stop" do piano-završnice "True Love Waits", koja je nakon dvadesetak godina nastajanja i mijenjanja kože konačno dobila službenu studijsku verziju, deveta se zbirka Radiohead pjesama razvija kao njihov klasični "uzmi ili ostavi", ali i kao izraz sazrijevanja tog principa i koncepta. Baš kao Thom Yorke u sjajnom Andersenovom spotu za još sjajniju, sporolebdeću i još sporije prodornu "Daydreaming", ova glazba obilazi svaki zakutak do kojeg objektivno može doći, naoko s ciljem, naoko bez cilja, ovisno tko i kako gleda i sluša. I kad se uhvati gotovo hipsterskih tema poput klimatskih promjena u "The Numbers", ona je intimna, napola ispovjedna, a napola poput nesuvisla prijevoda s nekog vrlo osobnog narativa. Građen oko starih pjesama ili bar skica za pjesme, a ovijen vrlo sadašnjim raspoloženjima, preokupacijama, stanjima uma i izrazima lica, "A Moon Shaped Pool" najlirskiji je Radiohead dosad. I da je samo to, bilo bi dovoljno da se radujemo, makar možda tražili nešto drugo, nešto... više. Ali, budimo realni, nisu nas ni naučili da od njih dobivamo baš ono što je po našim mjerilima to "više". Pa ih, dakle, volite ili mrzite, kako god... Jer njih to neće doticati.

Toni Matošin

Hits 820
The King of Limbs « The King of Limbs Radiohead Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42