facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Listopad 1992
Format Albumi
Vrsta / Alternative rock
Dodano Srijeda, 26 Studeni 2014
Žanr Rock
Length 48:52
Broj diskova 1
Edition date Listopad 1992
Država Europe
Etiketa Warner Bros. Records
Catalog Number 9362-45055-2
Edition details Produkcija: Scott Litt i R.E.M.
Tags R.E.M. Scott Litt Warner Bros.

Review

Kada Roger Federer vrati lopticu kroz noge i pritom osvoji poen, zar vam se ne čini da je to tako savršeno lako; kada munja od čovjeka – Usain Bolt – ostavi svoje protivnike iza sebe 10% dužine staze, zar vam se ne čini da to svatko može; kada slušate glazbu koju nam već desetljećima isporučuju ljudi koji „budni sanjaju“, zar vam se ne čini da uz malo truda i vi možete napisati nešto tako lijepo? 

Miroslav Krleža je svojevremeno kazao kako je glazba lirska paučina razapeta između glave i srca. Magične, zlatne, senzibilne, društveno angažirane, ali često i agresivno-čvrste niti te jedinstvene paučine uspješno i opetovano plete endemska vrsta „pauka„ znanog pod nazivom R.E.M., stvarajući nam, već godinama, ovisnost u iščekivanju njihovog sljedećeg uratka.

Grabežljivi orao vremena neumoljivo se obrušava na svoj plijen, na prirodu kojoj mijenja kolorit i oblike, na živote koje gasi i nanovo stvara – ali sasvim sigurno ne može utjecati na nešto što je bezvremensko i neuništivo – a to je umjetnost.
Slikarska platna vremenom blijede, papir s notama žuti, no zvukovi i oblici su stalno prisutni u našim glavama i srcima. Glazba ne može nestati – taj drevni i nezaobilazni pratitelj naših života otporan je na orla, prkosi mu i uspješno opstaje od početka svijeta, a nama smrtnicima uljepšava i čini ugodnijom trku s vremenom i životom.

A upravo su Michael Stipe (vokal), Peter Buck (gitara), Mike Mills (bas, klavijature, vokal) i Bill Berry (udaraljke, vokal) sa svojim jedinstvenim glazbenim izričajem reprezentativan i neponovljivi uzorak i dostojan predvodnik ugodnijeg boravljenja na putu zvanom život.   

Jesu li R.E.M. najbolji rock band na svijetu? 

Hrabro pitanje, no osvrt na njihov drugi album Murmur izdan 1983. godine, objavljen na stranicama uglednog New York Timesa, u kojem stoji: njihov zvuk će izgledati svježe i nakon mnogo godina, zasigurno ide u prilog toj tvrdnji. Na njemu su removci ponudili ono što amerikanci nazivaju homegrown talentom: moćan, ali ujedno i nježan raspoznatljiv zvuk – koji ih prati kroz cijelu karijeru i koji je potpuno razotkrio njihovu glazbenu tajnu koja se proteže do današnjih dana i koju mnogi pokušavaju imitirati.

A tajne nema iz jednostavnog razloga što su oni jedni jedini – neponovljivo uzbudljivi, uvijek dobrano nabrijani, ali i potrebno nježni, socijalno angažirani u svojoj lirici, a istovremeno i zafrkantski raspoloženi, stalno u poziciji izbacivanja kompozicija od kojih zastaje dah i koje nagonski navode tijelo na pokret, ili glavu na razmišljanje, savršeno glazbeno ispolirani i prepoznatljivi – ukratko oni su sasvim „običan„ band.  

Dakle kritika je to potvrdila, ali i milijuni slušatelja diljem svijeta.


Southern senzibilitet (oformljeni su u Athensu – savezna država Georgija) od početka prati njihov razvojni put. Okarakterizirani kao alternativni rock band, u vrijeme prelaska post-punk produkcije u alternativnu, pokazali su kako underground - post-punk - rock band usporedno s industrijalizacijom glazbe uspijeva ostati glazbeno integriran i sasvim na svom tragu.

Peter Buck ocjenjuje njihovu glazbu kao ponekad zagonetnu, polu folk-rock baladičnu, odsviranu u srednje brzom tempu i mol ljestvicama. Sasvim ortodoksno na prvi pogled, no te elemente treba uspješno zavrtjeti u mikseru kako bi se dobio finalni REM nektar, a to je za mnoge (ili pak za sve) ipak mission impossible.

U grupi su svi zaduženi za komponiranje, a neformalna podjela uloga bila bi sljedeća: Stipe se brine o lirici i planiranju melodija, Buck ukazuje na nove glazbene pravce, Mills i Berry na kraju vrše finalnu polituru kompozicija.

Kako Buck kaže, na njegovo sviranje veliki utjecaj imao je gitarist grupe The Byrds – Roger McGuinn. Prepoznatljiv u svom sviranju, izjavio je kako zna da čvrsti rifovi uvijek pale kod publike ali da ga to ne zanima, no ako treba, odsvirat će ih na zadovoljstvo publike. Millsov melodičan bas imao je svoje uzorke u sličnom pristupu sviranju koje su njegovali Paul McCartneyu i Chris Squireu (iz grupe Yes). Krhka figura glavnog vokala Michaela Stipea sasvim sigurno na prvi pogled ne obećava da će finalni produkt naprezanja njegovih glasnica biti tako poseban i originalan, tako krhak, ali i istivremeno tako moćan i uvjerljiv.

Album Automatic For The People njihov je deveti po redu. Obzirom na prethodni uradak – Out Of Time iz 1991. godine, koji je, usput budi rečeno, iznjedrio jednu od ikona rock glazbe uopće – kompoziciju Losing My Religion, te dinamično otkačenu Shiny Happy People – napeto se iščekivalo što će donijeti novi uradak.
A to je bilo najblaže rečeno pravo remek-djelo. Pomalo lirski mračan (istaknuta su direktna i devastirajuća stanja uma nikad prije tako izražena u njihovom radu), Stipe se ne ustručava pisati i pjevati o smrti, no na kraju tunela se ipak (skoro uvijek) vidi svjetlo koje sugerira kako i nakon najbolnijih trenutaka postoji svjetlija alternativa.


Album je donio stanoviti odmak od ranijih radova sadržan prvenstveno u orkestralnim aranžmanima pojedinih kompozicija, koje svojim feelingom nikako nisu bile predodređene za stadionske nastupe i koje su na kraju krajeva svojom profinjenošću i humanijim outfitom bile predodređene za vječnost. 

Ovaj album bih svrstao u plejadu onih rijetkih albuma koji su nastajali u zrelom razdoblju karijera njihovih autora te sadrže savršeno izbalansiran materijal i zrele, antologijske pjesme – albuma što su praktički napeti za slušanje „od korica do korica“.
U takve zasigurno spadaju : 
Joshua Tree – U 2
Dark Side Of The Moon – Pink Floyd
Transformer – Lou Reed
Californication – RHCP
After The Gold Rush – Neil Young
Argus – Wishbone Ash
Sgt. Pepper Lonely Hearts Club Band – the Beatles
Brothers In Arms – Dire Straits
Sticky Fingers – Rolling Stones
Selling England By The pound – Genesis 
Live At Leeds – the Who (jedan od najboljih albuma svih vremena snimljen u živo)

Automatic For The People (dobio je ime po restoranu iz njihovog rodnog grada) sniman je u raznim studijima diljem Amerike, a najkraća kompozicija (ujedno i jedina instrumentalna), New Orleans Instrumental No.1, ukazuje na slobodu pri odabiru trenutaka i vremena koja im je pružena u kreiranju ovog remek-djela.

Sama omotnica (djelo Antona Corbijnsa) sva u kromatskoj tehnici, nagovještava hladan i mračan sadržaj.  

Album otvara Drive: pravi trans-atlantički hit, jedna od numera bez orkestracije za koju je bio zadužen John Paul Jones iz Led Zeppelina.

Čini mi se sasvim bespredmetnim opisivati svaku pjesmu pojedinačno, jer Everybody HurtsTry Not To BreatheMan On The MoonNigtswimingFind The RiverSweetness FollowsStar Me Kitten treba slušati kao jednu cjelinu prepunu specijalne atmosfere i posebnog REM senzibiliteta.

Od takve slike svojim tempom i lirikom odstupaju Ignoreland i The Sidewinder Sleeps Tonite, a koje su na tragu one druge isto prepoznatljive, optimističnije i razigrane strane njihova talenta.

Ovaj album je nezaobilazan primjerak u svakoj ozbiljnijoj kolekciji, a njegovim autorima želimo još puno „normalne faze u spavanju“ (R.E.M. = Rapid Eye Movement), jer ono što je njima normalno, mnogima je nedostižan san, nedokučiv i jedinstven.

Đorđe Škarica 

Hits 551
Green « Green R.E.M. Albumi Kronologija Up » Up

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42