facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Studeni 2012
Format Kompilacije
Vrsta / Blues rock / Hard rock / Rock and roll / Contemporary Pop/Rock / Album Rock / British Blues / British Invasion / British Psychedelia
Dodano Subota, 03 Siječanj 2015
Žanr Rock
Length 3:06:51
Broj diskova 3
Edition date Studeni 2012
Država UK & Europe
Etiketa Polydor
Catalog Number 3710914
Edition details Objavljeno: 12.11.2013.; produkcija: razni; snimano: 1963. - 2012.
Tags Polydor The Rolling Stones

Review

Rijetki su bendovi koji su svojom pojavom, likom i djelom uspjeli stvoriti snažan i neponovljivo dugotrajan vertigo u koji su povukli i fanove i kritiku, ali i one koji im nisu bili skloni, te iz kojeg svi navedeni nisu izišli netaknuti (svatko na svoj način), uključujući pri tom i same Stonese.

Na prvi pogled ovo izgleda kao lagan zadatak, pisati o kompilaciji najvećih hitova jedne od NAJ grupa svih vremena. A što pametno napisati kad je svima sve rečeno i poznato? Čini mi se da je najbolje započeti s nekoliko riječi o samom početku „petorice veličanstvenih“.

Dakle The Rolling Stones!!!

Dartford, Kent - poznanstvo Jaggera i Richardsa traje od njihove šeste godine, a godine 1960. zbog zajedničkog interesa za magičnu riječ blues nanovo se druže, ovoga puta u svrhu ispunjavanja istih glazbenih afiniteta. Naime, Jaggerovom glazbenom druženju s Dickom Taylorom „prikrpio“ se već tada neortodoksni Richards sa svojim punk biserima (kao buntovnik izbačen je iz škole) i svojom gitarskom svirkom a la Chuck Berry u njihovom prvom bendu The Blue Boys.

Paralelno s njihovom sudbinom kretala se i sudbina Briana Jonesa, svojevrsnog buntovnika bez razloga. Zainteresiran za jazz, svirao je klarinet i alt saksofon, no u svojoj je sredini bio poznatiji po tome što je do svoje 16. godine postao otac dvoje nezakonite djece. Frustriran okolinom i životnim neuspjehom, bježi u Skandinaviju gdje se usavršava kao gitarist. Po povratku u London povremeno svira s Alexisom Kornerom i njegovim Blues Incorporated. Želja mu je bila osnivanje vlastitog benda pa se na novinski oglas javljaju pjevač Andy When, klavijaturist Ian Stewart i gitarist Geoff Bradford.

Britanska blues scena tada je bila u zavidnom usponu, a jedno od mjesta promoviranja bila je dvorana Ealing Blues Club - kao prvotno mjesto upoznavanja trijumvirata Jagger, Richards i Jones.

Skupivši hrabrost za scenski nastup, Jagger i Richards su uz pomoć usnog harmonikaša Cyrila Daviesa i Alexis Kornerovog bubnjara Charlieja Wattsa odsvirali svoju vjerojatno prvu svirku u živo.

Dakle, vidljivo je da su na istoj sceni prisutna već četiri „mušketira“, te da nazire nukleus nove grupe pojačan činjenicom da su Jagger, Richards i Jones dijelili isti bijedan i skučen stan u londonskom naselju Hammersmith.

Prvi „mali“ uspjeh postignut je snimanjem probne vrpce za tvrtku EMI, od čega se pak nije moglo lako, odnosno uopće živjeti, no upravo to je vrijeme kad se po prvi put koriste imenom Rolling Stones, kao podsjetnik na pjesmu Muddya Watersa.

Iskoristivši situaciju u kojoj je Blues Incorporated dobio radio angažman, Jagger se vješto ugurao na njihovo mjesto u poznatom Marquee Clubu, pa su pod nazivom Brian Jones and Mick Jagger The Rollin' Stones odradili svoj prvi uspješni londonski nastup, stekavši po prvi put i vlastitu publiku.

Nagovarali su uvijek opreznog Charlieja Wattsa da im se pridruži, dok su basistu osigurali preko audicija. Već pogađate koga su izabrali; pa naravno, Billa Wymana.

Takva formacija (doduše bez vlastitih pjesama) s obradama provjerenih majstora bluesa ostala je zapamćena kao jedna od najdivljijih i najneobuzdanijih rhythm & blues formacija u Velikoj Britaniji.

Je li vam to zvuči poznato??

Odlučujući osmomjesečni aranžman postignut je sa Crawdaddy Clubom u Richmondu, kada stječu vlastiti auditorij i kad su definitivno zacementirali svo,j već tada kultni status.

Uočava ih manager Andrew Oldham, nanjušivši veliki potencijal i uspjeh, te pada i prvi ugovor sa tvrtkom Decca.

Oldham je odmah poduzeo energične korake u cilju dogradnje njihovog prepoznatog i jedinstvenog imagea, a koji je, obzirom na karaktere članova, bio upravo dijametralno suprotan onome kojega su pak njegovali njihovi najveći i najljući „rivali“, The Beatles. Tako je i nastala jedna od najpoznatijih britanskih navijačkih podjela: ona na obožavatelje bijelog (The Beatles) i crnog (The Rolling Stones), kao pandan još jednoj poznatoj britanskoj sportskoj navijačkoj podjeli: onoj koja čvrsto dijeli pristalice Liverpoola i Manchester Uniteda.

Svu onu pršteću energiju, prkos i buntovništvo trebalo je kanalizirati i istovremeno dodatno potencirati.

Sedmog lipnja 1963. izlazi i prvi singl - Chuck Berryjeva Come On - koji nije postao veliki hit, no omogućio im je nastup na prvom Jazz Blues festivalu u Richmondu te posljedično i mjesto „sporedne“ atrakcije, ili kako bi danas kazali warm up grupe, na paket turneji Everly Brothersa, Bo Diddeleya i Little Richarda.

U prosincu 1963. izlazi i drugi singl – Lennon-McCartneyjeva I Wanna Be Your Man, a kao posljedica svega navedenog nailaze na sve veće zanimanje publike i ne baš jednako entuzijastično odobravanje britanskih medija.

Opisivali su ih svakakvim pridjevima, bili su obilježeni kao svojevrsni kriptonit za poslovično sterilno britansko ćudoređe, kao i društvo u cjelini. Nazivali su ih prljavcima koji zagađuju moral, no to je u stvari bio početak nizbrdice kojom su se naši „kamenčići“ bespovratno zakotrljali stazom slave i uspjeha, ušavši pritom u legendu koja traje već 50 godina.

Smatram da je ovaj intro ipak trebao biti napisan kao uvod u onu pravu diskografiju, odnosno sve one nebrojene legendarne (i više od toga) kompozicije koje predstavljaju nedvojbeni, čvrsto zacementirani temelj onoga što je znano kao rock and roll i čije je prisustvo moralo još jednom biti ovjekovječeno na ovom trostrukom CD-u, pa makar iz čisto komercijalnih razloga. No, Stonesi to ipak zaslužuju, because they will never fade away.

Disk prvi

Kako i priliči, ovu kompilaciju otvara njihov prvi singl, blues standard Chucka Berryja - Come On.

Not Fade Away, prvotno izdan u veljači 1964., još je jedan od standarda Buddy Hollyja, a izdan je na istoimenom EP-u i upravo se na tipično stonesovski način razmetljivo popeo na čak treće mjesto britanske top ljestvice, ostvarivši sličan uspjeh i u SAD-u.

Sljedeća, It's All Over Now (stari klasik Bobbyja Womacka i The Valentinosa), postaje njihov prvi britanski broj 1.

Na američkoj turneji sviraju Little Red Rooster (Willie Dixon) koja je zbog teksta neko vrijeme zabranjivana u SAD-u. A što bi tada rekli dežurni dušebrižnici da su čuli Balaševićevog Pijevca ili TBF-ovog Veseljka? Navodno je to snimka koju je pokojni Brian Jones najviše volio.

S njihovog drugog britanskog albuma, snimljenog uglavnom preko bare, po prvi put se javljaju kao autori u The Last Time s tipično američkim prizvukom (čikaškim naglaskom) R&B-a.

A zatim prvi od bisera, evergreenova, bezvremenskih standarda - nazovite ga kako želite - Satisfaction, koja predstavlja bukvar rock & rolla za sve one koji od njega žive ili samo uživaju slušajući. To je bio svojevrsni „bojni“ poklič generacije šezdesetih (ali i mnogih kasnijih), dok se poznati refren I can get no… pjeva vjerojatno i izvan granica naše mliječne staze.

Kompozicije koje su potpuno na tragu zvuka i produkcije toga vremena odavno su ušle u sve rock enciklopedije: Time Is On My Side, Heart Of Stone, As Tears Go By, Under My Thumb i Ruby Tuesday nedvojbena su potvrda pomalo renesansnog zvuka u toj etapi razvoja rock & rolla, dok je pravi prkos i divlja energija svojstvena Stonesima adekvatno izražena u 19th Nervous Breakdown, Paint In Black, Have You Seen Your Mother, Baby, Standing In The Shadow te za ondašnji moralni habitus britanskog i američkog društva naročito provokativna Let's Spend The Night Together, koja je bila strogo cenzurirana, dok je grupa bila pod nevjerojatnim pritiskom establishmenta, za kojeg se na kraju dokazalo da je ipak predstavljao zloupotrebu zakonskog sustava.

Disk drugi

S njihovog visoko cijenjenog albuma Beggars Banquet na ovoj kompilaciji prisutna su dva po mnogo čemu značajna uratka: Sympathy For The Devil (naslov inspiriran čuvenim djelom M.Bulgakova - Majstor i Margarita, u kojem se sasvim eksplicitno piše o Sotoni). Moram priznati da se svaki put lagano naježim slušajući ovu kompoziciji, vjerojatno podsvjesno ponukan negativno konotiranim događajem u Altamontu, kada su Stonesi napravili kolosalnu pogrešku pustivši da se za „red i mir“ pobrinu ni više ni manje nego Hell's Angelsi, tijekom kojeg je jedan mladi crnac izboden na smrt, ali i njihove izvedbe u živo na posljednjoj turneji u srpnju 2007. kad je neukrotivi Jagger zajedno sa scenskim poštapalicama i fenomenalnom svirkom cijelog benda ovaj uradak pretvorio u nešto zaista demonsko.

Nakon spomenutog nemilog događaja Stonesi su ovu pjesmu punih 6 godina izbjegavali svirati. No sve mračno i nemilo vezano za nju ipak treba ogoliti i kazati kako je ovo jedan od kamena temeljaca njihovog opusa.

Tu je i Street Fighting Man, jednako emocionalna, žustra i žestoka pjesma koja je bila njihova podrška studentskim protestima širom svijeta, a ujedno i oštra kritika sasvim konkretnih nereda koji su bili prisutni u većini tadašnjih „demokracija“. Pomalo mračno obojeni country-blues postao je njihov budući trademark.

Beggars Banquet je, valja istaknuti, bio posljednji Jonesov album; teškog karaktera i nespreman na suradnju, nađen je mrtav na dnu svog bazena. Njegovo mjesto popunjava poznati gitarist Mick Taylor, koji je dao svoj obol njihovoj sve kompetentnijoj svirci.

Ovaj album najavila su dva svima poznata uratka izdana na singlovima, a to su sasvim raskalašeno eksplicitna Honky Tonk Woman, dok je pomalo poljuljanu vjeru u Stonese vratila prava rock & roll tema s prepoznatljivim i nezaboravnim rifom – Jumpin' Jack Flash.

Ovo su svakako možda najprepoznatljiviji momenti u njihovom cjelokupnom opusu; standardi, ili bolje rečeno klasici, koji su ne samo učvrstili njihovu poziciju u šarenom rock cirkusu, nego predstavljaju referentnu točku i polazište za svakoga tko želi okušati sreću i znanje u okrutnom glazbenom svijetu.

Drugi album, svojevrsnog LP trijumvirata, nosio je naslov Let It Bleed (kao potpuni kontrapunkt albumu Let It Be njihovih „najljućih rivala“), a s njega na ovoj kompilaciji imamo (opet) nevjerojatnu Gimme Shelter, s njenom apokaliptičnom atmosferom i okretanjem prema težim rock blues notama, koje su u kasnijim radovima postale njihov standard. Nastala je u ionako grubo, nasilno doba: rat u Vijetnamu, sveprisutno nasilje na ekranima i u društvu, zbog čega ne čudi i njihova reakcija na sve to.

S ovog albuma svakako treba istaknuti ubitačnu Midnight Rambler, koja se začudo nije našla na ovoj kompilaciji, no zato je prisutna jedna od njihovih „pravih“ balada: You Can't Always Get What You Want, čija atmosfera lagano prelazi iz himne u ječanje.

Godine 1971. izlazi još jedna od referentnih točaka rock & rolla, album Sticky Fingers, s provokativnom omotnicom (rad Andyja Warhola) i njihovim poznatim logom (isplaženim crvenim jezikom), a na kojem su Stonesi po prvi put u svojoj karijeri zvuk obogatili puhačkim instrumentima - kako oni sami kažu, pod očitim utjecajem Otisa Reddinga i Jamesa Browna.

S njega je ova kompilacija obogaćena s (po meni) jednom od njihovih najboljih balada, u stvari jednom od najboljih britanskih balada svih vremena - Wild Horses - pod utjecajem Richardsovog prijatelja Grama Parsonsa.

Promocija albuma popraćena je neviđenom raskalašenom zabavom, prepunom poznatih uzvanika, a koja je sasvim adekvatno nagovijestila još jedan nezaboravan trenutak benda, obilježen Richardsovim nadahnutim rifom i savršenom nadopunom na puhačkim instrumentima (poslovično sexy zvuko saksofona), a koji je zamalo postao himna na svim sličnim partyima; naravno riječ je o Brown Sugar.

Njihov često omalovažavani album, kojeg svi nazivaju njihovim trenutkom ludila, bijegom u psihodeliju i gubljenjem doticaja sa stvarnošću, zvao se Their Satanic Majestic Request. S njega je uzeta prekrasna balada She's A Rainbow.

S polariziranim mišljenjem o albumu Exile On The Main Street te njegovom utjecaju i kvaliteti (neki su ga odmah otpisali, dok su drugi kazali kako se na njemu nalazi pravi DNK rock and rolla koji će se pokazati referentnim za mnogo toga što će uslijediti, te na koga će sve utjecati) nalazimo Happy i Tumbling Dice, kao i uvodnu Rocks Off.

Njihov sljedeći album, Goat's Head Soup, generalno obilježen kao lošiji u odnosu na prethodnika. lako se popeo na prva mjesta na top listama, sasvim sigurno zahvaljujući jednom od njihovih najpoznatijih i najpopularnijih uradaka, legendarnoj baladi Angie. S istog je zastupljena i Doo, Doo... (Heartbreaker), tipičan Jagger-Richardsov uradak, bez nekog posebnog sjaja.

Isto obilježje mogle bi ponijeti i It's Only Rock and Roll s istoimenog albuma, posljednjeg na kojem je svirao Mick Taylor, kao i Fool To Cry s albuma Black & Blue, na kojem se po prvi put pojavljuje Ron Wood.

Tako završava etapa u kojoj su se Stonesi konačno profilirali u jednu od najvećih i najuzbudljivijih rock senzacija, prvenstveno zahvaljujući „zlatnoj žici“ koju je tako originalno i nadahnuto eksploatirao jedan od dva najpoznatija britanska autorska tandema.

Ovo je etapa na njihovom razvojnom putu u kojoj su konačno sazreli; od buntovnika (sa ili bez razloga) postavili su temelje za poznati nam razvoj rock and rolla, na kojima su mnogi kasnije gradili vlastite uspjehe, te su s lakoćom ostvarili ono esencijalno, krajnje ogoljeno što rock and roll otvoreno zahtijeva.

Disk treći

S albuma Some Girls zastupljene su čak tri kompozicije: tipično stonesovska Miss You, rock and roll obojena Respectable i blues rock laganica Beast Of Burden.

S sasvim neuočljivog Emotional Rescue albuma uzeta je istoimena kompozicija u kojoj Jagger pomalo iritira pjevanjem u falsetu. Očito je nedostajalo malo poznatog špirita, zamor materijala ipak je učinio svoje.

Sljedeći album ipak je pokrenuo stvari nabolje pa je prepoznatljivo rokersko-stonesovski Tatoo You donio Waiting On A Friend i hitoidno gimnastičku Start Me Up.

Pomalo promašeni album Undercover (pa ne mogu ni oni beskonačno štancati same hitove!) donio je ipak pamtljivu Undercover Of The Night i nepamtljivu She Was Hot.
Album Dirty Works zastupljen je „klasikom“ Harlem Shuffle, dok je sa Steel Wheels uzeta Mixed Emotions, pomalo na tragu njihovih prvih radova.

A onda opet bljesak zvan Voodoo Lounge s iznimnom Love Is Strong i pomalo zaboravljenim, razoružavajućim zvukom usne harmonike. Bio je to i prvi album bez Billa Wymana.

Bridges To Babylon, po nekima samo izgovor za još jednu mamutsku turneju, zastupljen je sa još jednim inspirativnim momentom legendarnog dvojca (uz malu pomoć K. D. Lang), pomalo dejavuovskom Anybody Seen My Baby.

Nova, ali s potpuno starom atmosferom, kompozicija zove se Doom And Gloom; s pomalo „ukradenim“ rifovima i ona ipak, usudio bih se kazati, predstavlja donekle samo bižuteriju, no ne bilo kakvu. To je ipak bižuterija s potpisom, koja ima svoju cijenu i neograničeni rok trajanja.

Rezime ove kompilacije usporedio bih s onom čuvenom mitološkom zagonetkom: tko ujutro hoda na sve četiri, u podne na dvije, a navečer na tri noge?

Dakle prvi disk sasvim bi adekvatno predstavljao razdoblje njihovog rođenja, odrastanja i početka čvrstog, odlučnog stupanja na dvije noge; drugi disk bio bi samo potvrda gordog i smislenog koračanja po galaksiji znanoj kao rock and roll; dok bi treći disk najbolje oslikao ljude koji su u bogatim glazbenim životima ostvarili gotovo sv, pa se sada lijeno rastežu, te tu i tamo nanovo zabljesnu kao u najboljim trenucima svojih jedinstvenih i neponovljivih karijera.

Đorđe Škarica

Hits 450
Rolled Gold+: The Very Best The Rolling Stones « Rolled Gold+: The Very Best The Rolling Stones The Rolling Stones Kompilacije Kronologija On Air » On Air

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42