facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Rujan 2017
Format Albumi
Vrsta Synthpop / Alternative dance / Alternative/Indie Rock
Dodano Četvrtak, 19 Listopad 2017
Žanr Pop-Rock
Length 42:08
Broj diskova 1
Edition date Rujan 2017
Država Europa
Etiketa White Noise Ltd. / 100% Records / Menart
Catalog Number 100CD66
Edition details objavljeno: 1.9.2017.; produkcija: OMD; snimano: Bleepworks, Northern Electric
Tags Menart Orchestral Manoeuvres in the Dark OMD 100% Records White Noise Ltd.

Review

Nakon što su Andy McCluskey i Paul Humphreys ponovo ujedinili svoje snage i 2010. godine izdali povratnički album „History of Modern“, osim kod zagriženih 80' nostalgičara nije bilo previše entuzijazma kod ostatka publike. Stepenicu više popeo se slijedeći „English Electric“ iz 2013. godine. Sve je zvučalo puno zaokruženije i pokazalo je pravac kretanja OMD-a za 21. stoljeće. Ove jeseni, Orchestral Manoeuvres In The Dark predstavljaju nam dosad svoje najbolje izdanje nakon reuniona. „The Punishment of Luxury“ ima najmanje slabih točaka od sva tri albuma, a vrlo dobri do sjajni trenuci nižu se kroz svih 12 pjesama raspoređenih u nešto preko 40 minuta prepoznatljivih art-synth-pop manevara u mraku.

Hvalospjeve naravno, treba shvatiti uvjetno, odnosno žanrovski, unutar granica određenih synht-pop izričajem. Slušatelj s drugačijim muzičkim aspiracijama u pravilu tapka u mraku. S druge strane i OMD su se promijenili. Nije ni ovo više yuppievsko, novoromantičarsko koketiranje s novim valom. A da su neka druga vremena možda bi govorili o novom „Architecture & Mortality“ ili „Dazzle Ships“. Jer album je doista dobar i vješto kombinira retro nostalgiju s onime što je i danas avangarda. Primjer za to futuristička „La Mitrailleuse“, sastavljena skoro u cijelosti od pucnjeva i fijuka. Nije sad da su otkrili Ameriku, ali je zgodno, a bome i uznemirujuće, čuti takve bljeskove stotinjak godina nakon futurizma.

Od ostale (nazovi)eksperimentalnosti osjeća se bendovska trajna fascinacija Kraftwerkom koja služi kao česta inspiracija i lajt motiv. Poseban je izazov takav kraftverijanski pristup glazbi pretočiti u plesnu pop pjesmu koja ne gubi na zanimljivosti. A OMD su to uvijek mogli. Zabavno je pratiti kako dekonstruiraju melodičnu strukturu pjesme i onda je ponovo sastavljaju, što je vrlo čujno u pjesmi „Isotype“, jednom od singlova s albuma. Kada se referirate na njemačke klavijaturiste i pri tome imate odličan tekst, nitko vam neće naći previše zamjerki. Rijetki bi glazbenici pronašli inspiraciju u slikovnom jeziku i potom opjevali defetizam uzrokovan tipografskim sličicama kao što je to slučaj s International System Of TYpographic Picture Education. „(...all reduced to isotype“).

Tekstualne doskočice u pjesmama „Art Eats Art“ ili „Kiss Kiss Kiss Bang Bang Bang“, još jednom potvrđuju tekstualnu superiornost OMD-a. Slično se odnosi i na „Precision & Decay“ kakvu bi u svojoj pjesmarici mogli imati i Radiohead. Ipak OMD sve te crne slutnje za čovječanstvo i užasavanje suvremenim načinom života vole zapakirati u plesne pop pjesme uz koje ljudi vole đuskati. Pri tom je nezaobilazna naslovna stvar albuma koja se potpuno zasluženo našla kao udarni singl. Uz takve pjesme znamo da OMD nisu tek puka nostalgija već relevantan kreativni nerv kojeg vrijedi pratiti.

Možda još treba spomenuti da Humpreys sudjeluje kao glavni vokal u pjesmi „What Have We Done“, što se već neko vrijeme nije dogodilo, a od ostale trivije da je za likovno rješenje albuma ponovo zadužen Peter Saville. Sva ta trivija možda bude bila zanimljivija jednog dana u budućnosti ako ovaj album stekne status onih njihovih albuma s početka karijere. To se vjerojatno neće dogoditi, no to nije razlog da ga još jednom ne poslušamo. Pa onda još jednom. Pa još jednom. Album zapravo zvuči odlično.

Toni Plićanić

Hits 164
English Electric « English Electric Orchestral Manoeuvres in the Dark (OMD) Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42