facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Listopad 2017
Format Albumi
Vrsta Art Rock / Noise rock / Alternative/Indie Rock
Dodano Srijeda, 29 Studeni 2017
Žanr Rock
Length 56:32
Broj diskova 1
Edition date Listopad 2017
Država Hrvatska
Etiketa Samostalno izdanje
Edition details Digitalno izdanje: 13. listopada 2017.
Tags Moskau

Review

Nadam se koliko i mislim da više uistinu nema potrebe isticati kako se u Hrvatskoj već nekoliko godina unatrag svira jako dobra glazba. Zato i svako novo isticanje nekog imena kao još jednog na tom istom valu djeluje pomalo čak deplasirano i zamagljujuće. Takva imena sve su manje, slijedom toga, i iznenađenje, a koprivnički Moskau uistinu su priča za sebe, koliko god spojiva s nekim očitim uzorima, toliko i samo svoja, jedinstvena i svake hvale vrijedna. Mogli su oni – po svakom segmentu svoga iskaza – nastati i u Koprivnici i u Dubrovniku, Salzburgu ili Pragu, Londonu ili New Yorku čak... Tim više su sve češći plodovi njihova nesvakidašnjeg rada pravi mali dragulji recentne (alternativne?) glazbene scene. "Violence & Sorrow" – ne računajući EP-jeve i lanjski koncertni "Live @ Vintage Industrial Bar" – treći im je album, zasada dostupan samo u digitalnom, ali uskoro i u dvostrukom vinilnom izdanju.

Čini se dug put koji su ovi teško prebrojivi art/noise/performance/rock/whatever scenski soldati prošli od škripavo-siktavo-sjeckavo-režući-zavijajuće epske razvaline "Leslie" sa svoga prvog EP-ja iz 2010. do ovog, dakle, nasiljem i tugom obilježenog trenutka; dug ne toliko mjereno godinama koliko gradacijom neumilne poetike dragovoljno zatočene između neartikuliranog i obuzdanog, vjerskog i profanog, šapata i vriska, između za i protiv. Moskau su i bend i ansambl, i kolektiv i projekt, slobodno kolajuća skupina pojedinaca sa zajedničkom misijom, po svemu sudeći nikad dovoljno izbrušenom i u stalnom bijegu od pozicioniranja.

A njihova se glazba na klatnu između (ne)artikulirane buke i balada iz podzemlja zapravo savršeno uklapa u ozračje zahuktalih ideoloških ratova koji su se u doba društvenih mreža i inflacije platformi za odašiljanje bilo čijih i bilo kakvih osobnih istina prometnuli u glavnu vijest svakog dana. Na lanjskom albumu obrada, "Gospel Machine", jednom od najboljih domaćih albuma 2016., svoju su verziju gospela, istrgnutu iz ruralnog u urbani mulj, iz Amerike u hrvatski imaginarij, pretvorili u vjerodostojan krik ispaljen usred požarišta čiji su piromani militantni sekularizam s jedne i suvremena farizejština s druge strane. "Violence & Sorrow" postaja su (množina zbog samih riječi, ali i zapravo dva albuma isprepletena u jedan) na istoj nepredvidljivoj putanji, koja za punu realizaciju traži prikladno, dobro opremljeno vozilo. Srećom, postaja koja već tu potvrđuje svoje putnike kao meštre od formata i performere inteligentnije od parola i zastava kojima je prekriveno poprište na koje su osuđeni.

Uvod u album, recitiranje u vječnost utisnutih riječi sv. Ivana Pavla II, "Totus Tuus", iako bježi od ponizne prirode originala, ne zalazi ni u suprotnost ili parodiju, već slijedi morisonovski koncept izveden u vjernoj maniri Toma Waitsa i funkcionira kao otvoren put pjesmama koje opet zrače utjecajima Nicka Cavea i spomenutog Waitsa, ali imaju svoju dušu koja se u svojim uzorima nije izgubila ni prodala. Dva autora i pjevača, dva Ivana – Grobenski i Laić – preuzeli su, na široko primijenjiv način, uloge u naslovu imenovanih "likova", pa je prvi svojim mekšim, naglašenije lirskim glasom opjevao "tužniju", a drugi svojim vejtsovskim vokalom mahnita propovjednika uteklog iz romana Flannery O'Connor predstavio "nasilniju" polutku albuma očito najambicioznijeg u dosadašnjem opusu Moskau. Pritom nasilje i tuga kao da su zamijenili mjesta u naslovu pa je prvi dio albuma sporiji, tiši, naglašenije minimalističan, osobito kad se uzme u obzir ono na što su Moskau dosad naviknuli svoje slušatelje. Glasovir iznosi krhku "Lady of Sorrow", a "Down Down Down" se valja u duhu B-strane Caveove ploče "The Good Son", dok, nastavimo li takvim poredbama, "Betty Murdered" doziva u sjećanje "Watching Alice" s albuma "Tender Prey". No, bilo bi nepošteno i površno svoditi ovo što su Moskau izbacili baš u ovom present tenseu na takve poveznice: navedene pjesme zrače prije svega autentičnim autorskim i izvođačkim pečatom, za što je dovoljno poslušati, primjerice, gotovo kazališnu "Captain, Row Your Boat", koja poput Poeovog "Rukopisa pronađenog u boci" izaziva jezu, ali i nešto kao uvid u modus operandi benda sposobnog u kaosu i kreativnoj anarhiji tražiti i nalaziti posve jasan umjetnički jezik.

Sklonost teatralnom, zvučnoj ekscentričnosti i rastezanju religijskih motiva do razine pucanja šavova u drugom dijelu albuma donijelo je dinamiku i širinu, a prije svega šamaranje drame postignute u prvih pet ili šest pjesama. Završni trolist, kojeg čini prigodno bukačka "Violence", iznesena u najboljoj maniri The Birthday Party, zatim "The Cecil Hotel" kojom su se Moskau, a osobito tekstopisac i pjevač Laić, u najrokerskijem (najkonvencionalnijem?) izdanju na albumu, stropoštali u stvarni losanđeleski hotel zloglasan po samoubojstvima i nasilju općenito, te mračna "Today's Gethsemane" koja, iako uobičajeno površinski koristi novozavjetne motive, zvuči upečatljivo i zaokružujuće za album ovako krvave sadržine, najsnažnije ocrtava tu spiralu. Refren "Todays's Gethsemane, tomorrow's Golghota" spušta bit saživljavanja Božjeg s ljudskim i akt savršene ljubavi na profano, svakodnevno, opipljivo, i u tom "spuštanju" sabire novu snagu kojom se može zaključiti priča o nasilju i tuzi benda sposobnog vrištati lirski.

U "Lady of Violence" i "Spirits" Moskau nam čak namiguju prema nekoj vrsti pojašnjenja, ali njih treba slušati i iščitavati u widescreen formatu, gdje se za svoju ulogu ravnopravno busaju u prsa vizualni identitet benda te tradicija koju njeguju, a koja korijene vuče još tamo iz mulja delti nečijeg i svačijeg Juga i koja u ovom scenariju bez problema korespondira s "ovdje" i "sada". "Violence & Sorrow" je tim više važan i aktualan, pametan koliko i namjerno ranjiv album, neuredno skoro-pa-remek-djelo nesposobno da se umili i skrasi u bilo kakvoj ladici ili bilo čijem taboru.

 

Toni Matošin

Hits 201

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42