facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Rujan 2015
Format Albumi
Vrsta / Art Rock / Blues rock / Prog-rock / Album Rock
Dodano Utorak, 08 Rujan 2015
Žanr Pop-Rock
Length 51:09
Broj diskova 1
Edition date Rujan 2015
Država Europa
Etiketa Columbia
Catalog Number SICP-30819
Edition details objavljeno: 18.9.2015.; produkcija: David Gilmour i Phil Manzanera; snimano: 2014. - 2015. - Medina Studio, Hove; Astoria Studio, Middlesex; AIR Studios, London
Tags David Gilmour Columbia Phil Manzanera

Review

Gilmour je jedan od rijetkih neponovljivih sretnika koji su bačeni u ovaj život s evolucijskim „jackpotom“. Ne samo da posjeduje sva svojstva kojima bi se čovjek mogao nadati, kao što su izniman talent, mentalnu jačinu, kreativnost, empatiju za druge i manekenski fizički izgled u mladosti, već je imao privilegiju roditi se na pravom mjestu i u pravo vrijeme, što mu je omogućilo maksimalno aktualiziranje svojih kvaliteta. Pored toga što je s Pink Floydima ostavio neizbrisiv trag u povijesti glazbe, čije je poglavlje prošle godine zatvorio na najbolji mogući način albumom The Endless River, tijekom godina surađivao je s brojnim istaknutim glazbenicima, objavio tri solo studijska albuma te nekoliko sjajnih snimki koncerata. Njegov povratak na scenu u 2000-ima obilježen je prvo serijom akustičnih koncerata u Londonu i Parizu (2001.-2002.), zatim svirkom na pedesetoj obljetnici gitare Fender Stratocaster (2004.) i zajedničkim koncertom sa svim članovima Pink Floyda na Live 8 (2005.), da bi konačno 2006. godine, na svoj šezdeseti rođendan, izdao izvrstan, emotivan i vrlo osoban solo album On an Island. A onda i nenadano 2010. pokazao da je još uvijek relativno naklonjen eksperimentiranju, objavivši u suradnji s elektronskom grupom The Orb album Metallic Spheres.  Paralelno povratku, Gilmour se 2005. godine vratio legendarnom „Black Stratu“, koja je ponovno postala njegova prva gitara. To je vrlo važan događaj jer se promjena odrazila ne samo na njegovu pojavu već i na zvuk.

Očekivano je, stoga, što je iznimno veliko zanimanje za Gilmourov novi, četvrti solo album Rattle That Lock, koji bi službeno trebao biti objavljen 18. 9. ove godine. Budući da je urednik Soundguardiana dobio od Sony Music na uvid digitalno izdanje, imao sam sreću i privilegiju poslušati ga u cijelosti prije objave i napisati par riječi o dojmovima. Na albumu je sudjelovao veliki broj glazbenika s kojima je već prije surađivao, no jedna od zanimljivijih informacija je da gostuje Jools Holland na klaviru. Čak je i Gilmourov sin Gabriel odsvirao klavirske dionice na pjesmi „In Any Tongue“. Uz samog Gilmoura, produkciju potpisuje dugogodišnji suradnik Phil Manzanera (Roxy Music) koji je također producirao i prethodni On an Island. Većinski tekstopisac i dalje je njegova žena Polly Samson (Gilmour je napisao riječi za dvije pjesme), a vizualno interesantan i sumoran umjetnički dizajn omota rezultat je suradnje Aubreyja Powella iz Hipgnosisa, Davea Stansbiea iz The Creative Corporationa te Ruperta Trumana iz StromStudiosa koji je napravio fotografiju krajolika.

U odnosu na pomalo kičastu romantičarsku umjetničku sliku mladog umjetnika Ahmeda Emada Eldina na omotu albuma The Endless River, slika na prednjoj strani omota izgleda estetski vrlo dobro i suvremeno. Možda bi bolja opcija bila puno jednostavnija i skromnija, crno-bijela „cover“ slika za single „Rattle That Lock“, na kojoj je prikazan samo Gilmour s leđa i s gitarom, no originalna slika nabijena je značenjima koja su dobro povezana s naslovom albuma i naslovnom pjesmom. Naime, čini se da naslov i vrlo upadljiva slika ptica koje bježe iz krletke sugerira oslobađanje okova ili lokota onih stvari koje nam guše slobodu, priječe samoostvarivanje, a potiču apatiju.

Rattle That Lock je stilski eklektičan i reprezentira trenutno Gilmourovo stanje razvoja u pronalaženju novog vlastitog identiteta. Poput prvog jutarnjeg rumenila izlaska sunca, album otvaraju nježni tonovi kratkog impresionističkog instrumentala „5 A.M.“. Ugodnom orkestralnom pozadinom, tonovima akustične gitare te melodičnom, vrlo toplom i blagom solažom odsviranom njegovim prepoznatljivo osjećajnim stilom, ostavlja s jedne strane dojam floydovske atmosfere iz faze poslije Watersa a s druge new-ageovsku atmosferu meditacije i relaksacije. Osobno mi se ne sviđa što instrumental završava s nimalo kreativnim postupnim stišavanjem zvučnog zapisa tako da se kraj doima nezavršeno i zbrzano. Siguran sam da je zajedno s Manzanerom mogao naći neko prihvatljivije rješenje kojim bi se ostvarila konzistentnija cjelina. Koliko je trenutno rješenje loše, postaje jasno kada se prijelaz s „5 A.M.“ na iduću pjesmu „Rattle That Lock“ usporedi sa savršenim pretapanjem instrumentala „Castellorizon“, s prijašnjeg albuma On an Island, na naslovnu pjesmu. Nažalost, to nije izoliran slučaj, tako da na albumu još nekoliko pjesama završava sličnim postupnim stišavanjem.

„Rattle That Lock“ je prvi singl s albuma i moglo bi se reći svojevrsno iznenađenje s obzirom na neočekivano plesnu i pop narav pjesme. Melodičnost, pamtljivost i jednostavnost čine ju dobrim kandidatom za radijski hit. Priča oko toga kako je nastala već je zasigurno vrlo dobro poznata. Naime, pjesma je izgrađena oko kratke glazbene teme od par tonova francuskog dizajnera zvuka Michaëla Boumendila, koju je Gilmour prvi put čuo na francuskim željezničkim postajama prije najava, tj. izgovorenih informacija putnicima, te je zabilježio mobitelom. Produkcijski gledano zvuči pomalo retro pa s ferryjevskom senzualnošću pobuđuje nostalgičan osjećaj 1980-ih. Gitariski rifovi su vrlo jednostavni, funky i u funkciji groovea, a solaže solidne no ništa posebno nove. Atmosferu dodatno podiže zbor „Liberty“ sastavljen od lokalnih pjevača i bivših zatvorenika kaznionice Wandsworth, gdje je  Gilmourov sin Charlie odslužio besmisleno veliku kaznu od šesnaest mjeseci za „nedolično“ ponašanje za vrijeme prosvjeda. Iako možda nije tako kvalitetna i ne posjeduje moćan solo kao „On an Island“, ova pjesma, za koju je Polly napisala riječi inspirirana Miltonovim herojskim epom Izgubljeni raj, s jedne je strane vrlo zarazna i slušljiva, a s druge strane uzbuđujuća u kontekstu antikomformističke, buntovne poruke. To je ujedno, zajedno s „Today“, jedina življa i energičnija pjesma na albumu, s tim da bi se potonja najbolje mogla opisati kao spoj funky groovea u „Young Lust“, s The Walla, i vokalnih jazz harmonija bendova poput The Manhattan Transfer.

Gledano u cijelosti, Gilmourovim novim albumom pretežu melankoličniji i mračniji tonovi. Tužan i depresivan uvod u pjesmu „Faces of Stone“ započinje tonovima na klaviru i s Hammondovim orguljama u pozadini, pri čemu je neupitna snažna referenca na epsku kompoziciju „Echoes“, Pink Floyda. No, vrlo brzo se nepredvidljivo transformira u neobično aranžiranu akustično-orkestralnu baladu s country i mediteranskim elementima čiji vrhunac postižu dvije uzvišene solaže transcendentne kvalitete. Isto tako emotivnu, tipično gilmourovsku solažu možemo čuti i u nešto klasičnijoj floydovskoj pjesmi „In Any Tongue“ koja dijeli neke daleke sličnosti s „Comfortably Numb“.  

„A Boat Lies Waiting“ je doista prekrasni ambijentalni dragulj prožet autentičnom emocijom, poezijom, kontemplacijom i romansom. Sjajna posveta preminulom Richardu Wrightu kojom dominiraju klavir i anđeoske vokalne harmonije Gilmoura, Davida Crosbyja i Grahama Nasha. Zanimljiva je informacija da je Gilmour ideju za klavirski dio osmislio i snimio prije čak osamnaestak godina.

Možda je najbolji primjer gore već spomenutog eklektizma pjesma „Dancing Right in Front of Me“ u kojoj je Gilmour na svojstven način spojio pop baladu s rockom, bluesom i jazzom. Istovremeno, jazz je, također, žanr prema kojemu Rattle That Lock nešto više naginje nego prethodni albumi, što je najeksplicitnije prisutno u senzualnoj „The Girl In The Yellow Dress“ o zavodljivoj mladoj djevojci tamnih očiju poput bourbona u ljetnoj žutoj haljini. Neovisno o tome što Gilmour uopće nije neki jazz svirač a sve se doima poput predvidljive imitacije pop-jazz standarda, pjesma posjeduje posebnu čaroliju i atmosferu vrijednu slušanja.

Pored uvodnog instrumentala, na albumu se nalaze i još dvije instrumentalne kompozicije. Dok je jedna, jednostavnog naziva „Beauty“, mješavina new-agea i klasičnog floydovskog zvuka, druga se kompozicija, „And Than...“, doima poput reinterpretacije instrumentala s početka „5 A.M.“ te dobro funkcionira kao završna stvar na album.

Dosta veliki dio albuma Rattle That Lock traži zbog neobičnih harmonija pažljivo i višestruko preslušavanje kako bi se slušatelju otvorio u svoj svojoj punini i ljepoti. Korijeni su još uvijek više-manje prisutni, no Gilmour u jeseni svog života i dalje napreduje kao glazbenik, tako da je album istovremeno dokument vremena u kojemu je nastao, sjećanje na prošlost ali i pokušaj kidanja okova prošlosti te korak dalje prema nepredvidljivoj budućnosti.

Ljubiša Prica

Hits 870
Live In Gdansk « Live In Gdansk David Gilmour Albumi Kronologija Live at Pompeii » Live at Pompeii

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42